Priča o imenovanju i blokiranju imenovanja novih članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika dobila je prostor ovih dana u medijima, ali puno manji nego što zaslužuje. Jer jedino što bilo koju državu i njeno društvo čini državom i društvom, a ne skupinom ljudi koja, eto, pukom slučajnošću živi na nekom geografskom prostoru, jesu njeni spomenici i općenito kulturna baština i sjećanje. U to, naravno, ulaze i galerije i muzeji, kinoteke, akademija i univerzitetske biblioteke, pa i javni medijski servis, dakle, sve ono što se nalazi na udaru svih ovih zadnjih desetljeća, ali nekako su nacionalni spomenici ono što je vanvremensko i što nadilazi bilo kakvu dnevnopolitičku, pa i ustavnu problematiku. Dakle, nakon što je Željka Cvijanović napravila sve da se ne imenuju novi članovi Komisije, navodeći kao razlog protivljenje povratku međunarodnih stručnjaka iz UNESCO-a u njen sastav i protivljenje ideji da se odluke donose prostom većinom, a ne konsenzusom trojice domaćih članova, a to sve podrazumijeva da........

© Oslobođenje