U Portugalu postoji glazba koju nazivaju fado. Riječ dolazi od latinskoga fatum, sudbina, a pjeva se o onome što je bilo i više neće biti, o ženama koje su otišle, o moru iza kojega čovjek zamišlja neki drugi život i o kućama u koje se nema komu vratiti. Portugalci imaju i riječ saudade, za koju kažu da se teško prevodi. Mi bismo je, vjerojatno, preveli kao čežnju, premda je to samo dio njezina značenja. U nas takva glazba nikada nije dobila vlastito ime. Govorilo se jednostavno: stavi Mišu.

Mate Mišo Kovač umro je u subotu, 31. listopada, u osamdeset šestoj godini života. Rođen je u Šibeniku 1941., u gradu koji je hrvatskoj glazbi dao i Arsena Dedića i Vicu Vukova. Zanimljivo je zamišljati tu trojicu kao tri različita odgovora na pitanje kako zvuči Dalmacija. Arsen je imao pjesnički jezik, Vice glas koji je mogao ponijeti svečanost, a Mišo je pripadao onom mnogo većem svijetu ljudi koji svoje osjećaje nisu znali osobito dobro izgovarati. U njihovim je kućama bilo ljubavi, ali se o njoj rijetko razgovaralo. Onda bi se uključio radio i Mišo bi to obavio umjesto njih.

Njegove su pjesme pisali Đorđe Novković, Zdenko Runjić i drugi skladatelji koji su razumjeli da se velika popularna melodija može sastaviti od nekoliko jednostavnih tonova. Mišo je tim melodijama davao nešto što nije pripadalo skladatelju. Mogao je otpjevati sasvim običnu rečenicu i učiniti da zvuči kao posljednja stvar koju je čovjek u životu uspio izgovoriti. Proplakat će zora, Ostala si........

© Poskok