U ove srpanjske dane, kad se odaje počast žrtvama genocida nad srebreničkim Bošnjacima, sjetio sam se bivšeg pukovnika Vojske Republike Srpske Radoslava Jankovića, koji je doprinio tom masovnom ubijanju, a već godinama se, kao bjegunac od pravde, krije u Beogradu. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, krajem 2015. godine, podiglo je optužnicu protiv njega zbog toga što je u svojstvu obavještajnog oficira u Glavnom štabu VRS-a svojim izravnim činjenjem pomogao i podržao istrebljenje bošnjačkog naroda s područja Srebrenice, znajući da je to što čini dio genocidnog projekta. Optužen je kao svjesni pomagač sudionicima u tom udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg su činile, između ostalih, i najviše strukture Glavnog štaba VRS-a, Bratunačke brigade, Zvorničke brigade, te razni drugi pojedinci i vojne i policijske jedinice. Janković je bio zadužen da pripremi obavještajne podatke za napad na Srebrenicu bez opasnosti od NATO-ove intervencije i poslije osigura nesmetano masovno ubijanje Bošnjaka na više lokacija. Srbijansko pravosuđe već osam godina odbija Jankovića izručiti Tužiteljstvu BiH, smatrajući da je on, kao državljanin Srbije, pod zaštitom.

Jankovića sam upoznao 1973. godine kad sam, kao vojnik, bio novinar u listu Sarajevske armijske oblasti Narodni borac i smješten u Domu armije u Sarajevu, gdje je on često, poslije radnog vremena, dolazio da igra stoni tenis i sjedi u kafani. Bio je artiljerijski oficir, protivavionac u kasarni u Lukavici, oženio se kao pitomac Vojne akademije i supruga Beograđanka nije htjela napustiti Beograd i preseliti u Sarajevo. U bivšoj JNA stigao je do čina potpukovnika, učio je engleski jezik i nadao se da će biti vojni ataše, a kad je shvatio da se Jugoslavija raspala, on se 1992. priključio Vojsci RS-a, gdje mu je nadređen prvo bio pukovnik Petar Salapura, a potom general Zdravko Tolimir. Znali su da se na ovog oficira mogu osloniti (jer je znao engleski jezik) u kontaktima sa mirovnim snagama Ujedinjenih naroda u Srebrenici - prvo Kanađanima, a zatim Nizozemcima. Težište je bilo na tome da se potpuno marginalizira uloga plavih šljemova, a konkretno to je značilo da im se reducira redovno snabdijevanje materijalno-tehničkim sredstvima i onemogući popuna ljudstvom.

Pukovnik Janković je, po Mladićevim instrukcijama, uradio sve što je bilo potrebno da Nizozemski bataljon u Srebrenici bude ovisan od Vojske RS-a i, pokazat će se, to je bila dobro urađena obavještajna procjena, jer Nizozemci, onda kad su trebali da zaštite ljude iz zaštićene zone 11. srpnja 1995. i poslije, nisu ni prstom mrdnuli da bi nekog Srebreničanina spasili od pogubljenja. Čak i onda kad je prevoditelj Hasan Nuhanović preklinjao da njegovog oca i brata spase u bazi........

© Oslobođenje