Gotovo da pomislite kako je sve bilo lijepo i zabavno, a uz to smo naučili spremati krevete, čistiti sobe i pucati po ljudima.

Iskreno rečeno, ništa dalje od istine, iako je, priznajem, bilo i smiješnih trenutaka, i sam ih pokatkad prepričavam mlađima, premda ih to ne zanima.

Igra kauboja i Indijanaca

Kao prvo, mi smo u JNA došli da bi, kako nam je kratko i jasno opisao moj poručnik Čarapić, naučili ubijati. Što i jest svrha bilo koje vojske u svijetu.

Bio sam vezist u protuzračnoj obrani, zadaća mi je bila da javljam topovskim baterijama o kretanju neprijateljskih aviona. I to sam naučio sasvim solidno raditi već nakon dva dana. Da sam bio bistriji i malo bolje pazio, možda bih i brže naučio.

Kasnije, kad sam bio desetar, svoje sam vojnike toj vještini naučio za nekoliko sati. 

Naravno, tehnika kojom smo se služili bila je u najboljem slučaju već dvadeset godina u zaostatku za tadašnjim trendovima. Od radio aparata, kamiona, sustava šifriranja, čega god. 

Mene je bio strah da se stvarno zarati. Te 1986. Ameri su bombardirali Libiju i ljutili se na Jugoslaviju zbog nekih Palestinaca koje smo ugostili, a ja se iskreno nadao da neće i na nas udariti. Jer bi nas satrli, prije no što bih ja uopće stigao ikome javiti da prema nama leti nekakav neprijateljski avion. 

Imali smo i neku pješadijsku obuku, pucali jednom-dvaput na onoj streljani u Vrapču. Svi smo uglavnom promašivali, osim što je jedan vojnik uspio upucati vlastitu nogu. Nešto smo po Jakuševcu uvježbavali pješački napad i obranu, svaka obučenija vojska bi nas pobila ko zečeve. Ja sam sve to više manje shvaćao........

© BUKA Magazin