Time je ishod politički razriješen, premda izborni postupak još nije u potpunosti zaključen. Srbija je ovime dobila priliku izaći iz autoritarnog poretka. Susjedstvo je dobilo razlog odahnuti, ali još nema dovoljno razloga za oduševljenje budućom vanjskom politikom Beograda.

Radikali s europskom kravatom

Srpska napredna stranka nastala je 2008. godine, raskolom u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci, kada su Tomislav Nikolić i Vučić prepakirali nacionalistički sadržaj u nešto prihvatljiviju izbornu ambalažu. Stranka je 2012. godine preuzela vlast u suradnji s Dačićevim socijalistima. Vučić je isprva postao prvi potpredsjednik vlade, zatim 2014. premijer, a 2017. predsjednik. Ovogodišnji pak pokušaj povratka na premijersko mjesto, nakon predsjedničke ostavke, završio je, čini se, konačnim političkim porazom.

Njegova biografija ipak počinje puno prije naprednjačkog preodijevanja. Od 1998. do 2000. godine bio je ministar informiranja, u vrijeme represivnog zakona o medijima, cenzure i progona novinara. Tada novinare nije gutao samo medijski mrak: Slavko Ćuruvija je i ubijen u travnju 1999. godine. CPJ (Odbor za zaštitu novinara) je dokumentirao Vučićevo provođenje cenzure, što utvrđuje njegovu političku odgovornost za gušenje javnosti, no nije još dokaz osobnog naloga ubojstva.

Nakon 2012. godine nije odmah nastao gotovo posložen autoritarni sustav te su institucije postupno podređivane stranci i čovjeku na njezinu vrhu. Bieberov pojam kompetitivnog autoritarizma objašnjava poredak u kojem oporba smije sudjelovati, ali nema ravnopravne uvjete natjecanja. V-Dem Srbiju pritom klasificira kao izbornu autokraciju još od 2014. godine. Radi se o sustavu koji ima fasadna obilježja demokracije, no ustvari su institucije ispražnjene od sadržaja i mogućnosti međusobne kontrole, što omogućuje koncentraciju vlasti u rukama jedne osobe ili stranke te rezultira hibridnim sustavom koji spaja autoritarne i demokratske elemente, no protokom vremena, odnosno svakom idućom godinom bez smjene vlasti, autoritarni........

© tportal