Islanđani su 29. kolovoza tijesno odbili nastavak pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Protiv je glasalo 52,8 posto, za 47,2 posto birača, uz izlaznost od 82,5 posto. Reykjavík je većinski podržao pregovore dok su ruralni jug i sjeverozapad zemlje snažno glasali protiv. Socijaldemokratska premijerka Kristrún Frostadóttir najavila je da će vlada, dakako, poštovati rezultat i zadržati postojeće odnose u okviru Europskoga gospodarskog prostora.

Važno je razjasniti o čemu se zapravo odlučivalo. Naime Islanđani nisu glasali o ulasku u EU, nego samo o nastavku pristupnih pregovora prekinutih još tamo 2013. godine. Čak bi i pozitivan rezultat zahtijevao dovršetak pregovora i novi referendum o konačnom sporazumu. Islandsko 'ne' stoga nije odbacivanje gotovih uvjeta članstva, već odluka da ih država uopće ne pokuša ponovno dogovoriti.

Iza naizgled tehničkog pitanja skrivala se mnogo veća dvojba. Treba li ova mala država, smještena između Europe, Grenlanda i Sjeverne Amerike, u vremenu povratka velikih sila dodatnu zaštitu tražiti u EU-u ili nastaviti politiku pažljivo raspoređene ovisnosti, prema kojoj dijeli tržište s Europom, obranu organizira preko NATO-a i Sjedinjenih Država, a ribarstvo, energetiku i valutu pak drži pod vlastitim nadzorom.

Island je postao republika 1944. godine, nakon prekida personalne unije s Danskom, a samo pet godina poslije bio je među dvanaest osnivačica NATO-a. Odluka nije bila samorazumljiva. Glasanje u parlamentu u ožujku 1949. godine pratili su nasilni prosvjedi pred parlamentom, Alþingijem. Dio stanovništva protivio se trajnom vezivanju uz vojni savez i dolasku stranih snaga, pozivajući se na tradiciju nenaoružane neutralnosti.

Ipak, geografija je bila jača od sklonosti neutralnosti. Island nema svoju vojsku, ali leži neposredno uz takozvani procijep GIUK, morski prostor između Grenlanda, Islanda i Ujedinjenog Kraljevstva. Tijekom Hladnoga rata nadzor tog koridora bio je presudan za praćenje sovjetskih podmornica koje su iz baza na ruskom dalekom sjeveru pokušavale izaći u sjeverni Atlantik. Island je zbog toga bio mnogo važniji od broja stanovnika, gospodarske snage ili formalnih vojnih kapaciteta.

Bilateralni obrambeni sporazum s Amerikancima iz 1951. godine postao je, uz članstvo u NATO-u, glavni stup islandske sigurnosne politike. Američke snage desetljećima su djelovale iz Keflavíka, štiteći islandski zračni prostor i nadzirući sjeverni Atlantik. Stalna........

© tportal