Biti slobodan k’o što je Sanyi, to je cilj. Jednakost, ravnopravnost, sloboda, zajedništvo, umjesto surova kapitalizma, nacionalizma, sebičnosti, neravnopravnosti...

Beskrajan dan. Često se čini da i nije život do slika i prilika filmskog klasika u kojem svizac svaki dan nanovo izlazi iz svoje jazbine ne bi li narodu dao do znanja da će zima biti hladnija no ikada. Istini za volju svako toliko pojavi se neki Trump da nas iz letargije trgne bezumljem, ili nekakav tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora koji je onako posve hrvatski uvjeren da se o pustim malverzacijama u sportskim savezima piše samo zato da bi se njega rušilo s funkcije, ili ministar demografije koji ne zna kako povećati natalitet pa saziva znanstvenike svake vrste, ali redom samo muškarce.

Nema svisca, ali smo zato svi poput filmskog junaka prognostičara Billa Murraya prvo grintavi skroz, da bi zatim otupjeli skroz dok se konačno ne odlučimo uhvatiti za slamčicu spasa bilo kakve vrste. U filmu spas je Andie MacDowell. U životu spas svake godine nanovo donosi svetkovina dokumentarnog filma, ZagrebDox.

Istini za volju u toj moćnoj gomilici recentne produkcije, među svim tim filmskim ostvarenjima što ih pred publiku donese vrijedna ekipa okupljena oko Nenada Puhovskog, podosta je teških tema. Svijet je oko nas jednostavno takav da ih se ne da izbjeći i ne smije izbjeći. Netko nas mora suočiti sa svim što je zlo i naopako, a opet na način koji će prodrijeti kroz zadebljalu kožu taman toliko duboko da nas dirne, dotakne, natjera na razmišljanje. Filmovi su taman takvi da i kada obrađuju teške teme pričaju ponajprije o empatiji, o ljudskosti, o potrebi da je čovjek čovjeku čovjek, a ne zvijer.

Mali je milijun naoko zajamčenih prava što smo ih samo nabacali na papir da se zakonima zovu bez ozbiljne namjere da ih poštujemo. Zakazali smo na mali milijun polja, a ovi filmovi nas na to podsjećaju i pritom nude rješenja. Zapravo i nisu to rješenja koliko podsjetnik na to kako bi se........

© Novi List