Postoje ljudi koje politika ne voli zato što su opasni. I postoje ljudi koje politika “ne voli” zato što joj trebaju. Ta je razlika sitna, skoro nevidljiva, ali u njoj leži cijela povijest jednog pjevača koji je, godinama, bio idealna meta: dovoljno popularan da ga se udara, dovoljno tvrdoglav da se ne ispričava, dovoljno jednostavan u javnoj slici da se u njega može projicirati sve – od trauma devedesetih do kompleksa provincije, od frustracija tranzicije do salonske potrebe da se, barem na nekom, uvježba moralna superiornost.

MPT nije, dakle, bio tek “problem”. Bio je alat. Korisna žrtva. Ulogu je dobio bez audicije: da posluži kao dokaz ljevičarske hrabrosti. Jer kad ti treba hrabrost, a nemaš je gdje pokazati – kad su ti stvarne nepravde prevelike, komplicirane, skupe i opasne – onda tražiš nešto jednostavno. Nešto što se može sažeti u tri slova, jednu pjesmu, jedan refren, jednu gestu. Nešto čemu se može vikati s balkona društvenih mreža, bez posljedica, i još se dobiti tapšanje po ramenu.

Taj progon je imao svoju dramaturgiju, gotovo liturgiju: malo zgražanja, malo pozivanja na “europske vrijednosti”, malo upozorenja izvana, malo domaćih tribina s istim ljudima i istim rečenicama koje se recikliraju kao božićne lampice. I sve bi to bilo čak i razumljivo – društva se liječe tako da o nečemu razgovaraju – da taj progon nije s vremenom postao industrija. Ne baš umjetnost, više zanat: udari, ponovi, izgovori “fa”, pokaži prstom, i evo ti dnevnica za osjećaj smisla.

A onda se dogodilo ono što se uvijek dogodi kad ideologija zamijeni stvarnost: stvarnost promijeni smjer i odnese ideologiju kao kesu s plastičnim bocama niz nabujalu rijeku.

Danas napad na MPT više ne daje onaj slatki rezultat koji je nekad davao. Ne proizvodi “katarzu građanstva”, ne puni baterije moralnom elitizmu, ne donosi političke bodove. Naprotiv: proizvodi nešto sasvim drugo. Proizvodi publiku. Proizvodi inat. Proizvodi novu djecu.

Rađaju se nova dica, da........

© Poskok