ILI: Naravno da prvomajsko praznovanje opet nije bilo ni slično nekadašnjem, nostalgijom obojeno, ali nije naravno da mlađe i buduće generacije neće doživjeti ono što je nekad bilo kad se slavilo

Već u podatku o tome da mediji javnog informisanja u petak, 2. maja popodne, a narednih dana pogotovo, nisu imali šta javiti o tome kako smo ove godine praznovali Praznik rada, čuči odgovor na pitanje kako smo ga dočekali. Ni nalik onome kako smo doživljavali i obilježavali Prvi maj u našim prošlim životima, ovogodišnji je bio važan samo zbog četiri neradna dana i po tome što su - uz sunčano vrijeme, ali bez masovnosti, svečarskog raspoloženja i kolektivnog opuštanja - tek tu i tamo zabilježena okupljanja na izletištima, samo rijetke budnice (Zenica, Živinice...) i blijedi tragovi prigodne sindikalne aktivnosti i poziva na okupljanje, ali ni slučajno proteste. Kad se na to doda da je najvećem broju penzionera u Federaciji tek juče bio 1. maj, jer su dobili aprilske penzije, pa sa zadrškom sebi mogli priuštiti prazničku trpezu, eto rama za sliku o tome kakvi smo bili i kako nam je bilo na Praznik rada.

Ravno 135 godina od 1890, otkad se, po odluci Kongresa Druge internacionale - a nakon bunta čikaških radnika iz 1886. i surovog obračuna režima sa demonstrantima - 1. maj obilježava u cijelom........

© Oslobođenje