“U Nürnberg smo vojnim autobusom stigli u suton. Uronili smo među ruševine grada koji je bio uzgajalište nacizma (München je bio njegova kolijevka). Jutro nam je pokazalo prave razmjere pustošenja Nürnberga. Gotovo cijeli grad je bio uništen. U zadnjim mjesecima rata bio je jedanaest puta bombardiran. Osjećao se težak zadah sredstava za dezinfekciju. Na svim su stranama stajale hrpe kamenja ispod kojih su bila pokopana tijela poginulih građana. Voda se nije mogla piti. U Fürtherstrasse, zakrčenu automobilima, tramvaj sa dvije prikolice odvozio je ljude na posao. Otrcani tramvaji svakog su jutra prolazili pored Palače pravde, a da gotovo nijedan putnik nije bacio pogled na nju. Blijedi i mršavi, kao da nisu shvaćali da su Göring i ostali nacisti koji su im krojili sudbinu zatočeni nedaleko odavde.

Dok smo na ulazu u Palaču pravde pokazivali propusnice, nedaleko od nas zaustavio se tramvaj. Posmatrao me je red neprijateljskih lica. Ljutito sam im odvraćao pogled. Nisam još bio spreman da oprostim i zaboravim. Nosili su odjeću iste, monotone boje, kao da su svi ustali iz groba. Na licu su im se ocrtavale bijeda i mržnja. Žene su me posebno mrko gledale. Nisu bile našminkane, a cipele su im propuštale jesensku kišu. Kupovale su oskudnu hranu i nosile je u svoje bombama razorene domove u kojima nije bilo ni topline ni svjetla. Ali dok sam ih tada gledao, nisam prema njima mogao osjećati samilost.

’Hitler vam je to učinio!’, doviknuo sam im na njemačkom. Odvratili su pogled.

Zar je postojalo bolje mjesto od Nürnberga za suđenje najvećim nacistima? Nisu li baš tu Hitlerovi govori........

© Oslobođenje