Savršeno razumijem Palestinca koji se vratio na sjever Gaze da vidi ostatke svoje smrvljene radnje. Snimci i fotografije koji dopiru do nas posredstvom socijalnih mreža svjedoče o snazi i nesalomivosti ljudskog duha

Odrasli čovjek stoji pored ruševine i kaže da je to nekad bila njegova kozmetička radnja. Na fotografiji, oko njega, sama je pustoš. Čovjek je Palestinac, a mjesto radnje je Gaza; vrijeme radnje: kraj februara.

Pogledao sam kratko u tu fotografiju i nastavio skrolati dalje niz tajmlajn. Onda sam stao i sjetio se kako smo rukama raskopavali ruinu majkine kuće u Pazardžiku nakon završetka rata. Mogla je to biti i 1995, a mogla je biti i 1996. Ono čega se jasno sjećam jeste kako otac i ja hodamo po ruševini staroj više od tri godine, jer je kuća zapaljena 21. aprila 1992. kada je napadnut naš grad, ili koji dan poslije.

Šta smo tada tražili i šta smo našli, ostaje nejasno u sjećanju. A sjećam se pipe iz koje je curila voda, i iz koje će curiti mjesecima poslije, natapajući kao suzama hladan leš majkine kuće. Ono što je bilo ostalo pored kuće, nezapaljeno, čitavo, bio je bijeli bor i ne znam iz kojeg razloga smo ga posjekli. Danas to nikad ne bih uradio, ni za kakve pare. Ali, mi smo tek bili........

© Oslobođenje