Stajao sam sa drugim borcima u stroju koji je postrojio moj otac Sead. On je imao kakvu-takvu pristojnu uniformu, kao komandant morao ju je imati. Ja sam nosio hlače od šatorskog krila, koje bi se stvrdle kao lim kada bih gazio duboku travu punu rose

Prije tačno trideset i dvije godine, na igralištu pored osnovne škole, u mjestu Jezerski pored Bosanske Krupe, moj otac Sead postrojio je blizu hiljadu pripadnika brigade Teritorijalne odbrane RBiH. Stajali su tu pripadnici tri odreda koja su činila 111. bosanskokrupsku brigadu, koju je zajedno s drugim ljudima ustrojio i organizovao moj otac. Kada je dovršio posao onda ga je lokalna SDA vlast smijenila, jer su smatrali da komandant treba biti oficir JNA. A moj otac im nije odgovarao i zato što nije znao biti poslušnik kakvog su stranački ljudi očekivali. Jedino nisu očekivali da ćemo se mi, borci, pobuniti i s linija doći da otjeramo novopostavljenog komandanta, koji je shvatio situaciju i sam se povukao. Poslije je postao načelnik komande 5. korpusa. Drugi čovjek nakon Atifa Dudakovića.

Mirsada Selmanovića, tako se zvao naš nesuđeni komandant, se sjećam s kraja rata kada smo krenuli u ofanzivu i kada nam je neprijatelj udarao sitne i veće protivnapade da pokuša zaustaviti naše nadiranje. Sjedili smo u srpskoj kući, u selu u zaleđu Krupe, i načelnik Selmanović nam je podijelio kutije crvenog Marlbora, a onda nas ponudio viskijem, da razgalimo dušu. Tada nam je hladno izložio situaciju na našem pravcu........

© Oslobođenje