Nitko ne želi smeće u svom dvorištu. Nitko ne bi živio blizu spalionice ili energane koliko god da se divi spalionicama kad ih opjeva Martina Validžić u serijalu o sretnim gradovima

Valjda to dođe s godinama, to da čovjek ili pogrubi skroz, da ga ništa ne dotiče i da se od njega sve odbija bolje nego li od teflona, baš kao i to da sve pođe na drugu stranu, da ga sve dirne i da mu suza krene kad sunce zalazi, ili kad čuje na radiju neku milozvučnu melodiju.

Moguće je i jedno i drugo, makar se nekako čini da bi svijet bio mrvu bolji da je više ljudstva ove druge vrste. Na onome prosvjedu što ga je prošle subote organizirala građanska inicijativa »Gospić je naš dom«, onom o kojem se još priča, tako i njih dvije, jedna do druge premda niti se znaju, niti jedna s drugom veze ima.

Jednostavno se dogodilo da u onoj gužvi odluče stati na isti metar četvorni prostora. Jednoj dvadeset i koja, drugoj 60 i koja. Obje prate što se govori, skandiraju kad osjete potrebu, zvižde u one zviždaljke, motre transparente ne bi li ulovile onaj koji im je tekstom najmiliji.

A onda je prosvjedu došao kraju. Organizatori su još samo zamolili sve nazočne da pokupe papiriće iza sebe, pa da Trg bude čišći nego li je ikada bio a da ga je takva masa pohodila.

Ljudi su to možda čuli a možda i nisu, pa su se krenuli razilaziti. A njih dvije osvrnule su se oko sebe, primijetile par papirića na podu, pa se sagnule da ih pokupe. Pri tom su se jedna drugoj i nasmiješile. Bilo ih je lijepo za vidjeti sve da ste od onih koji tuđe smeće ne bi s poda digli u šest života.

Prosvjed je eto donio i to, trenutak neki potvrde da se isplatilo odgajati nejač da kupe svoje smeće za sobom, da ga razvrstavaju, da ga ne bacaju naokolo uvjereni da je to gdje će završiti nečija druga briga.

No, donio je prosvjed i puno više, ili bi mogao donijeti puno više ako štogod iz njega naučimo. A nije da se u nas od prosvjeda i prosvjedovanja ima........

© Novi List