Koliko još bola i trauma možemo da podnesemo?
U jednom predizbornom spotu Aleksandar Vučić pojavljuje se u crnoj majici gotovo prekrivenoj etiketama s pogrdnim nazivima kojima ga oslovljavaju protivnici. „Psihopata, ludak, diktator…“
Neke nisam zapamtila, a neke ne želim ni da prenosim. Kaže da ga te reči bole, ali da će na njih odgovoriti delima, nastojeći da Srbiju učini boljom. Pa da, decenija i po očigledno nije bila dovoljna. Treba mu još.
Naravno da reči mogu da bole. Ali njegovo priznanje bola otvara pitanje koje on i njegova politička mašinerija tokom četrnaest godina vlasti nisu postavljali: koliko su bolele reči, postupci i nasilje kojima su bili izloženi građani Srbije? Koliko su bolele uvrede, laži i klevete, ponižavanja, pretnje otkazima, pritisci na porodice? Koliko su boleli udarci? I koliko sve to boli danas, dok je javnost zaokupljena novim žrtvama?
Kada govorimo o fizičkom nasilju, najčešće govorimo o samom događaju: povredama, hapšenjima, policijskom postupanju. O onome što se može snimiti i dokumentovati. Mnogo ređe o onome što dolazi posle. Šta se događa s mladićem koji je pretučen, krvav i sav polomljen, a potom vezan lisicama za bolnički krevet? Kako se živi sa sećanjem na poslednji oproštaj od oca, kada je mladić na njegovu sahranu doveden s lancima na nogama? Šta je sa mladima divljački prebijanim u Valjevu?
Šta oseća Tatjana Mićić, odbornica Skupštine grada Beograda, majka četvoro dece, kojoj je gradonačelnik Aleksandar Šapić na ulici polomio nos i deo vilice? A maloletni sin niškog glumca, pretučen i ponižavan pred ulazom u pozorište? Šta ostaje u mladima gaženim automobilima tokom protesta, u studentkinji kojoj je polomljena vilica? Koliko dodatnog bola – retraumatizacije žrtava – nanosi pomilovanje onih koji su ih povredili?
Ne znamo kakve je psihološke posledice svako od njih pretrpeo,........
