Unatrag jedno vrijeme, godinu ili dvije, bila jedna obljetnica s dosta uzvanica, među kojima sam bio pozvan i ja. I nekim čudom odaberu veseljaci 11. srpnja za datum svečane večere, jer eto bili prazni saloni tu večer, a šta je ono bilo, ne sjećam se, petak ili subota. Nisam se posvađao s njima, ali sam očitao pristojnu bukvicu da se na taj dan ne može slaviti, jer jednostavno, je li... D dan. Nije se moglo dokazati ovima koji žive preko bijela svijeta šta je to toliki problem na taj datum se veseliti u Bosni i Hercegovini, i oni u ploču, ja u klin, raziđosmo se i više nam se puti otad ne sastaju.

Par godina ranije ja sam iz prve ruke vidio Potočare, vidio Srebrenicu ono kako kažu i 'dan poslije', shvatio kako izgleda život u tom poraženom kutku svijeta. Vidio sam što sam vidio i drugdje, na mjestima mnogo manjih zločina, kako život iščezne s takvih mjesta, kao da netko isisa vakuumom zrak iz nekog mjesta i ostane samo tuga, hladna, vlažna, ljepljiva, memljiva, opipljiva... usamljena tuga.

Razumijem stoga što taj dan znači, koju poruku krije u sebi. Ali jednako tako sam svjestan da nekome izvan naše zemlje, ukoliko im nije spremljen u Google kalendar, taj dan vjerojatno iščezne iz memorije, praktično na isti način kako meni iz životnih računica nestanu, što ja znam, Dan umirovljenika, američki 4. juli ili Dan borca nekima...

Ne osjećam se, dakle, herojem što sam stao u obranu dostojanstva svojih ožalošćenih susjeda. Čak, koje sam mogućnosti propustio, komotno mogu reći da sam privatno ja izgubio određene prilike. Ono, pred sobom samim, nisam obraz. I to samo ja znam, drugog nikog apsolutno nije ni briga. Drugima sam ionako nakaradna pojava.

Nesrećnik sam od malena...

Dženan Lončarević, je li, ja sam isto morao guglati tko je i što je, jer........

© Bljesak.info