Da se mene pita kako bih ja, a vidjet ćete odmah da mi to ne može biti, ja bih sasvim jednostavno, bez ikakvog traga. Da me se kremira, da me ne iskopaju paleontolozi, da me ne sele ni austrougarska ni gradske vlasti...

Prvi kršćani su kremirani, otud riječi 'prah si i u prah ćeš se pretvoriti'. Da me spale, dezintegriraju, daju nekome da me prospe jednog burovitog dana, pa kud me hercegovački vjetar odnese, uglavnom, natrag Majci Prirodi, natrag Bogu koji me sastavio.

Bez traga, bez puno tuge i plača, mirno, da vratim informacije svojem Stvoritelju. Da mu vratim sve što je od mene izgradio. Da mi nitko ne piša po grobu, ne gazi me, ne parkira na meni, da nisam predmet političkih prepucavanja, prosvjeda, svađe... Tiho, da utonem u vječni zaborav. Ništavilo, oblivion. Nirvana.

Bio je taj nesretni rat, gdje su se potomci istih neandertalaca, kromanjanonaca, gravetijanaca, Kelta, Ilira, samo sada različitih vjera i svjetonazora, klali i ubijali, iako su imali jezik koji je omogućavao komunikaciju i suradnju. Toliko krvav rat teško da se može zamisliti, no eto, mi baš ovdje smo dojučerašnju ljubav pretvorili u besmislenu i bezgraničnu mržnju.

Toliko smo se masovno mučili i ubijali međusobno, imamo na svakom ćošku ostatke naše mržnje, da nas opominju i progone i dalje, vjerojatno u nedogled u budućnost. Toliko smo okrutni bili jedni prema drugima, da su u jednom mostarskom parku, blago sklonjenom od pogleda snajpera, ljude ukapali bez pitanja, da imaju mjesto, da počivaju (želja je nekad bila u miru), u gradskom parku u Mostaru.

Mostaru prokletom predratnim zajedništvom, predratnom ljubavi. Zato se sada Mostar mrzi više nego ikada prije, više nego itko može zamisliti. A oni koji bi trebali predvoditi oprost i pomirbu, najglasniji su.

Danas su u tom bivšem parku ukopana tijela, svjedok jednog zlog vremena, ali park nije prestao biti parkom, samo zato što su tu ukopani ljudi. I dalje ljudi........

© Bljesak.info