Poslovne prevare „kriju se“ u neistinitim finansijskim izvještajima

Finansijski izvještaji o poslovanju ostvaruju svoju ulogu samo ukoliko su istitniti, fer, korektni i – pošteni. „Situacija na terenu“ pokazuje da i nije baš uvijek tako. BH ekonomiju karakterizira višedecenijska tranzicija u kojoj, osim ostalog „kukolja“, veoma dobro „uspijeva“ i trend povećanja broja poslovnih prevara, i to raznim mahinacijama i manipulacijama u svim sektorima društva, pa i u zakonski obaveznom finansijskom izvještavanju.

Za Akta.ba piše: Jasmin Omeragić, ekonomist i certificirani računovođa sa višedecenijskim iskustvom u praksi i teoriji finansija, računovodstva, poreza i revizije​

Doprinosi tome i „oproštaj“ sa tradicionalnim računovodstvom, i to prvenstveno za račun zaživljavanja nove prakse kreativnog računovodstva (pa tako i izvještavanja), koje, istina, u sebi sadrži pozitivne konotacije, ali sve više i šteti ugledu računovodstvene profesije i postaje opasna prijetnja finansijskom sistemu pojedine firme, lokalne jedinice, države, pa čak i šire teritorijane zajednice.

Nisu na sve to gluha zakonodavna i profesionalna regulatorna tijela koja sistemski nastoje da razviju što kvalitetnije zakonske i profesionalne okvire koji će ograničavati „kreativno poslovno ponašanje“, ali apetiti pojedinih menadžera, računovođa i revizora, a ponekada čak i nekih pripadnika organa nadzora i kontrole javnih prihoda – nekada su daleko veći od zakonskih okvira.

Posljedice neadekvatnog, neistintog i krivotvorenog finansijskog izvještavanja ponajviše trpe vlasnici kapitala (i to u smislu neplaniranih novčanih izdataka za doračune poreznih obaveza, za kazne, zatezne kamate i sl), no odgovornosti ne mogu biti lišeni ni (ne)profesionalne računovođe, pravnici, pa i pojedini inspektori koji su svojim učešćem doprinijeli kreiranju i „prolasku“ takvih finansijskih izvještaja.

Za kvalitetan finansijski izvještaj nisu garancija samo računske i neke logičke kontrole

Finansijski izvještaji sublimacija su svih poslovnih transakcija određenog poreskog obveznika u određenom vremenskom periodu, te bi kao takvi morali biti „viza“ za sve one koji se zovu: vlasnici kapitala, kreditori, poslovni partneri, pa i konkurencija, zatim (i neizostavno) organi kontrole i nadzora javnih prihoda, organi vlasti, te i menadžment i zaposleni radnici određene firme. U finansijskim izvještajima ne bi smjelo biti „laži i prevare“, jer u pitanju su: rezultati poslovanja, novčani tokovi, potraživanja, obaveze, kapital, imovina, podaci o likvidnosti, efikasnosti, stupnju zaduženosti, obračun i uplata javnih prihoda, i tako dalje, a sve navedeno uglavnom ima oznaku javnosti i (ne)ograničene dostupnosti. Naravno, dodijeljene su i odgovornosti pa tako, pored menadžmenta i profesionalnih računovođa, ozbiljnu ulogu i odgovornost za kvalitet finansijskog izvještavanja snose i interni i eksterni revizori, dok se za sve mora podcrtati posebna uloga inspekcijskih organa, mada na kraju priče počesto izostane adekvatna uloga tužilaštva, organa gonjenja i sudstva.

Ima tu „nešto malo u zraku“ i o etičkom kodeksu svih nabrojanih sudionika finansijskog izvještavanja, ali instrumentalizacija računovodstvenih opcija (koje u kreativnom smislu) ostavljaju relativno širok manevarski prostor menadžmentu i računovođama u iznalaženju najboljih načina za finansijsko izvještavanje – počesto prevagne!

Nažalost, proširenje manevarskog prostora koje omogućava razvoj (dozvoljenih i zakonitih) računovodstvenih politika „daje novu šansu“ i nekim menadžerima (pa i njihovim računovođama) da „kreiraju“ (ili izmišljaju) finansijske izvještaje koji odstupaju od ekonomske stvarnosti, te se kao rezultat toga „rađa“ osmišljeno manipuliranje informacijama koje je prvenstveno usmjereno na obmanjivanje pojedinih interesnih grupa, protuzakonit rad, zatim na krive i frizirane obračune, te na utaju poreznih obaveza. Pritom, slabosti sistema finansijskog izvještavanja ponajčešće se identificiraju sa karakterističnim poslovniim događajima koji „savršeno“ pogoduju poslovnim manipulacijama.

Pojedine situacije u „nekoj firmi“ baš pogoduju manipulacijama

Nije lako prepoznati poslovnu promjenu koja u sebi nosi rizik prevare, jer se vinovnici svojski „trude“ odmoći svima onima koji rade na indikaciji i alarmiranju lošeg stanja finansijskog izvještavanja. Nekada ne znači dovoljno ni ponašanje koje se zove obazrivost, jer i ono ukoliko nije institucionalizirano, neće samo po sebi dati neke senzacionalne rezultate, ali će povećana pažnja i širi krug netipičnih pokazatelja ipak voditi ka uspješnijem otkrivanju mogućih rizika. Stoga, ni obazrivost nije loša mjera predostrožnosti ukoliko se u poslovanju dešavaju samo neke od (moguće) manipulativnih situacija, kao što su:

emisija dionica sa „svrhom“ obezbjeđenja kapitala potrebnog za „normalno“ funkcioniranje firme;

- konverzija duga u kapital, što neće uvećati visinu ukupnih izvora sredstava, ali njihovu........

© Akta