Kristen Stewart, voljeli je ljudi ili ne, spretno se othrvala infantilnosti koja ju je – posve normalno – pratila u njezinim prapočecima i zbilja se trudi profilirati se u ozbiljnu filmašicu. U prilog njezinoj težnji k tom cilju, ali još više u prilog njezinu predanom radu, studioznom filmskom promišljanju i posvećenosti sedmoj umjetnosti, stiže i njezin redateljski prvijenac "Kronologija vode". Povremeno zastrani u sfere prevelike eksperimentalnosti i sigurno da ovo nije film koji će svakome sjesti. Točnije, čak i onima kojima sjedne, trebat će malo vremena da se slegne.

Stewart se poslužila istoimenom autobiografijom Lidije Yuknavitch, američke spisateljice koja je svoj životni put od mlade i perspektivne plivačice, preko alkoholičarke i posve izgubljene djevojke, do majke čija beba nikad nije udahnula i kojoj nikad nije čula plač opisala u memoarima koji, osim nedaća koje su joj se događale, kriju još mračniju istinu. Jasno, svi i sve vuku svoje korijene iz djetinjstva. Sva ponašanja, reakcije, odnosi, odluke, sve je to na ovaj ili onaj način uvjetovano djetinjstvom. Dok se obrasci – ako ima potrebe za tim – ne razbiju. A u slučaju Lidije Yuknavitch obrasci su se trebali razbiti, zapaliti i na sve druge načine uništiti.........

© Večernji list