Prije dosta godina slušala sam predavanja o povijesti globalizacije u sklopu programa iz međunarodnih odnosa. Profesor nas je na početku pitao ima li među nama studenata ekonomije. Nekoliko nas je – ne znajući kakva nam se sudbina sprema kada priznamo pripadnost znanstvenom polju koje više nalikuje na matematiku nego na društvenu znanost – sramežljivo i s oklijevanjem podiglo ruku. Profesor se nasmiješio i blago nas upozorio da se njegova predavanja možda neće podudarati s teorijom koju učimo na ekonomskim kolegijima. Jedan od studenata koji je prethodno podignuo ruku na to je kao iz topa ispalio: 'To je u redu, profesore, nas su ionako već naučili da je stvarni svijet tek specijalan slučaj koji nije obuhvaćen ekonomskom teorijom.' Dvorana se grohotom nasmijala. A negdje je možda baš tada neki nositelj ekonomske politike uz pomoć takve teorije donosio odluke koje će utjecati na živote milijuna vrlo stvarnih ljudi.

Te sam se scene prisjetila ovog ponedjeljka, kada je objavljeno da su Nobelovu nagradu za ekonomiju dobili Robert Hall sa Stanforda i Michael Woodford s Columbije. Odbor ih je nagradio za razvoj mikroekonomskih temelja makroekonomske stabilizacije. Prevedeno na običan jezik, njihove su ideje pomogle objasniti kako odluke potrošača i poduzeća oblikuju gospodarska kretanja i kako na njih može djelovati ekonomska politika. Riječ je o iznimno utjecajnim doprinosima koji su postali dio analitičkog aparata središnjih banaka i vlada. Uz čestitke, zato vrijedi postaviti i manje svečano pitanje: koliko dobro taj aparat opisuje svijet u kojem danas živimo?

Lijek je djelovao, pacijent je platio

Važan poticaj tom pristupu dala su previranja sedamdesetih i početkom osamdesetih. Stagflacija, spoj visoke inflacije, gospodarske stagnacije i nezaposlenosti, uzdrmala je povjerenje u tadašnje kejnzijanske recepte za upravljanje potražnjom. Keynes je tijekom Velike depresije obrazlagao zašto država treba povećati potrošnju kada privatna potražnja presuši, a radnici ostanu bez posla. No poticanje potrošnje mnogo je nezgodnije kada cijene već ubrzano rastu, kao što se to događalo tijekom naftnih šokova sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na važnosti su tada dobili monetaristi predvođeni Miltonom Friedmanom, a oni su još od pedesetih i šezdesetih upozoravali na inflacijske posljedice pretjeranog monetarnog poticanja, što je pak bilo posljedica pretjerane javne potrošnje. Početkom osamdesetih američka središnja banka pod Paulom Volckerom snažnim je monetarnim stezanjem naposljetku obuzdala inflaciju, ali uz duboku recesiju i velik rast nezaposlenosti. Lijek je djelovao, no pacijent ga je skupo platio.

Ta su iskustva dodatno potaknula potragu za........

© tportal