U Telegramu je ovih dana objavljen jedan članak koji se ni po čemu ne bi izdvajao iz hrpe površnih medijskih napisa o temama iz prošlosti da ga ne potpisuje čovjek koji se u javnosti predstavlja kao povjesničar. Tekst o kardinalu Alojziju Stepincu, koji potpisuje Dragan Markovina, vrvi od banalnih misli, nepoznavanja činjenica, nebuloznih tvrdnji i priprostih generalizacija, no razlog zbog kojega reagiram na ovaj njegov uradak jest taj što se on kao povjesničar tako olako i oholo obračunava s nekim odavno utvrđenim povijesnim činjenicama. Povjesničari se, inače, ne slažu i ne moraju slagati oko interpretacija, ali se uglavnom slažu da oko utvrđenih činjenica ne može biti prijepora, osim ako se ne nastupa s pozicije „tim gore po činjenice“, a to onda spada pod neke druge discipline.

Piše: prof.dr. Ivica Šarac, za Hrvatski Medijski Servis

Sve što je tadašnji zagrebački nadbiskup izrekao, napisao ili učinio za ugrožene pojedince ili skupine u vrijeme ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Markovina ocjenjuje kao „malo, nedovoljno, cinično, ništa.“ Štoviše, tvrdi da „Stepinac nije niti jednom javno istupio“ i rekao da je sve to što se u to vrijeme događalo „nedopustivo prema Božjim i ljudskim zakonima.“ Markovina očigledno nije trošio vrijeme kopajući po arhivima i iščitavajući literaturu o ovoj temi, pa ne zna da su u nekoliko proteklih desetljeća povjesničari pronašli i objavili dokaze, a neki se potrudili i precizno pobrojiti, da je zagrebački nadbiskup Stepinac „u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske…362 puta javno govorio i zauzimao se pismom i djelom…, u prosjeku svaki četvrti dan“.

Pa izvucimo iz toga za ovu priliku barem „nešto“ i ponovimo što je, primjerice, o tomu napisao 11. lipnja 1943. dr. Meir Touval-Weltmann, predstavnik židovske zajednice u Istanbulu, u pismu tadašnjem apostolskom legatu Roncalliju (kasnijem papi Ivanu XXIII.):

„Molimo Vas da priopćite mons. Stepincu izraze naše duboke zahvalnosti za pruženu njegovu pomoć i molimo ga da nastavi svoje tako časno djelovanje........

© Poskok