menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Centristi i Trump

23 0
04.03.2026

U većini nedavno objavljenih ocena prve godine drugog Trumpovog mandata – što je za mnoge bila čitava večnost loših vesti i političkih trauma – zanemarena je jedna važna činjenica: pre samo 12 meseci, brojni eksperti (pa i političari) pozivali su da se pomirimo sa globalnom promenom klime u korist desnice. Poruka je glasila da će u sudaru sa ovim navodno tektonskim poremećajem svaki otpor biti uzaludan.

Danas stvari izgledaju malo drugačije, ali važno je razumeti dublje razloge koji su komentatore izvan Trumpove propagandne mašinerije naveli da duh našeg vremena prikažu kao krajnje desničarski. To je način razmišljanja koji se ponekad opisuje kao reakcionarni centrizam i koji bi mogao da spreči ili uspori radikalne reforme koje će američkoj demokratiji biti neophodne u periodu posle Trumpa.

Konsultant i stručnjak za političke komunikacije Aaron Huertas skovao je izraz reakcionarni centrizam 2018, zasnovan na tvrdnji deklarisanih umerenjaka da su jednako daleko od oba ekstrema na političkom spektru – iako gotovo isključivo kritikuju levicu (delom i zato što očekuju da njihova publika već zna koliko je stanje na desnici loše).

To zapažanje je potvrđeno hiljadama kolumni u kojima se raspiruje moralna panika povodom woke kulture i politika identiteta. Njihovi autori potvrđuju da je Trump užasan, ali istovremeno ubeđuju čitaoce da su zbivanja po univerzitetskim kampusima (u prevodu nekoliko uvek istih anegdota koje se prepričavaju u krug) jednako opasna za američku demokratiju.

Ne mislim da progresivne snage i njihovi postupci nikada ne smeju biti kritikovani, ali kod ljudi koji uvažavaju mišljenja navodno uvek pouzdanih centrista ta predana potraga za greškama na obe strane proizvodi utisak (lažne) jednakosti.

Ova dinamika nije presudno uticala na rezultate izbora 2024, ali svakako je doprinela tumačenju njihovog ishoda kao konačne potvrde dijagnoze reakcionarnih centrista o svemu što navodno ne valja kod demokrata. Trumpova pobeda je prihvaćena kao legitimna reakcija na grehe levice – kao priča o uzroku i posledici, koju često koriste desničarski komentatori izvan Amerike.

Zaboravlja se da Kamala Harris nije nasela na Trumpove pokušaje da je uvuče u rasprave o njenom identitetu, kao i da se kandidovala na programu obećanja društveno-ekonomskih reformi (makar i polovičnih), uz upozorenje na moguće posledice po demokratiju i vladavinu prava ako Trump pobedi (sada vidimo da je stvarnost nadmašila i najpesimističnija predviđanja).

Drugi gvozdeni zakon reakcionarnog centrizma – asimetrije skrivene iza privida nepristranosti – jeste uverenje da samo levica i liberali zaista poseduju delatnu moć. Posao desnice je samo da reaguje – sve što desničari rade samo su pokušaji intervencije, nikada samosvojni politički projekti. Zato je potrebno dosta vremena da se uoči da je, na primer, projekat etničkog čišćenja koji sprovodi Stephen Miller generisan iznutra, da nije samo odgovor na „legitimne pritužbe“ o smanjenoj bezbednosti na američkim granicama.

Posle dvostrukog šoka Trumpa i brexita 2016. mnogi liberali su spremno priznali navodne greške i pokajali se, u stilu: nismo obraćali dovoljno pažnje na zaboravljene Amerikance, treba organizovati politički safari kroz Apalačke planine, treba pažljivije proučiti Brđansku elegiju i pokazati saosećanje sa srednjom Amerikom. Naravno, samokritika i preispitivanje usvojenih uverenja su dobra stvar po sebi. Ali iza dramatičnih ispovesti i priznanja da „nismo dovoljno pažljivo slušali“ krije se i duboki narcizam: da smo se samo malo drugačije ponašali (ili bar govorili), sve bi se dobro završilo. Navodno samo liberali poseduju delatnu moć, a posipanje pepelom je učvrstilo tu laskavu sliku.

Još je gore to što takav narcizam ide u prilog tvrdnjama desničara da postoji neka „prava Amerika“ i da samo desnica govori u njeno ime. Kao što je svaki gledalac nedeljnih jutarnjih programa mogao da se uveri, republikancima je dozvoljeno da omalovažavaju gradsko stanovništvo. S druge strane, ako Obama kaže nešto na temu oružja i religije u ruralnim sredinama, to će biti skandal koji traje godinama. Nikome ne pada na pamet da traži izvinjenje od republikanaca zbog vređanja urbane populacije. Asimetrija se prihvata zdravo za gotovo; liberali su jednostavno pristali na to. Tako izgleda pobeda u kulturnom ratu: demokrati su prihvatili kulturni okvir koji je nametnula druga strana, iako rezultati anketa pokazuju da su stavovi liberala često popularniji (odnosno preciznije odražavaju stavove „prave Amerike“ nego fantazije radikalnih desničara kakve poturaju Fox i slični).

Centrizam nije po sebi nelegitiman. Ali njegovi branioci bi morali da postave sebi teška pitanja o tome šta centrizam zapravo znači u 2026. godini. U 20. veku bilo je važno pozicionirati se istovremeno protiv fašizma i protiv autoritarnog državnog socijalizma. Neka zamišljena pozicija u sredini – jer sredina je po definiciji uvek najrazumnija – nema mnogo smisla u današnjem svetu potpune asimetrije političkog pejzaža: ne morate biti obožavalac političara kao što su Alexandria Ocasio-Cortez i Bernie Sanders, ali ako ih izjednačavate s Trumpom (ili čak tvrdite da su gori, kao što tvrde neki ljudi sa Vol Strita) vi praktično učestvujete u rušenju demokratije.

Takođe, proceduralni centrizam – u smislu da kao svoj imperativ postavlja potragu za kompromisnim rešenjima – nije nužno štetan; zapravo, takav etos je neophodan za uspešno funkcionisanje našeg političkog sistema s podeljenim nosiocima vlasti. Međutim, danas samo jedna strana uvažava ideju dvostranačkog kompromisa, dok druga koristi legitimno stečenu moć do krajnjih granica, pa i preko njih.

U godinama Joea Bidena neprekidno su nas upozoravali da ne preterujemo. Moguće je da ćemo u Americi posle Trumpa ponovo slušati najveće hitove starih reakcionarnih snaga. Ali ovog puta razmislite pre nego što ih poslušate.

The Guardian, 03.02.2026.

Peščanik.net, 04.03.2026.


© Peščanik