Predgovor, deo Uvoda i Sadržaj iz autorove knjige „Brzina mraka: Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996“, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, 2024. Promocija knjige u Beogradu biće održana u Muzeju 90-ih 20. maja 2026.

Knjiga koja je pred vama predstavlja djelomično prerađen i nadopunjen tekst doktorske disertacije koju sam odbranio 3. marta 2023. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred Komisijom koju su činili: prof. dr. Dubravka Stojanović, prof. dr. Martin Previšić i prof. dr. Hrvoje Klasić, predsjednik Komisije. Disertacija je pisana na parketu kojega je u renoviranom stanu smještenom u sarajevskom Alipašinom Polju postavio najstariji živući parketar zavidovićke Krivaje, u jednom „nemirnom“ razdoblju. Početak pisanja teksta poklopio se s vremenom izbijanja globalne pandemije izazvane korona virusom, dok se oblikovanje istoga u knjigu odvija u vrijeme kada bosanskohercegovačke institucije vlasti ne mogu i ne žele pronaći način adekvatnog finansiranja rada Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.

Ideja za bavljenjem naslovnom temom nastala je nakon obrane magistarskog rada kao, barem se tako činilo, jedan posve logičan nastavak istraživanja u vezi s djelovanjem organicističkih intelektualnih krugova u Bosni i Hercegovini tokom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Kroz razgovore koje sam u kancelariji vodio s kolegama brzo se iskristalizirala tema na kojoj ću manje ili više predano raditi čitavo desetljeće: Politička djelatnost vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Budući da „nema istraživanja koje ujedno nije i istraživanje samoga sebe, i unekoliko samopropitivanje“, kako je to u Predgovoru jedne knjige napisao Alain Besancon,1 tako je i tokom moga istraživanja i pisanja ove knjige bilo gotovo nemoguće baviti se ovim razdobljem, a izbjeći sve one svjetlace sjećanja koji su navirali kao vatrene iskrice. Ukoliko bi temu ovoga razdoblja sagledali kroz moju ličnu perspektivu, onda bi ona počinjala ljetnim raspustom i šetnjom đaka nižeg razreda osnovne škole i njegove nene kroz oranice, livade i voćnjake. Jedna od tih šetnji bila je ciljana posjeta mlinu za mljevenje brašna u susjednom selu. Unuk je potpuno razočaran, umoran i ljut, gotovo prevaren, vidno nezainteresiran – grdosija silosa nije bila ni nalik na opravljenu i okrečenu vodenicu kakvu je Pero Kvržica sa svojom družbom predao na korištenje zavađenoj seoskoj zadruzi. Nena je uspaničena i uplašena budući da na dijelu ceste koji je vodio prema mlinu mile kolone pretrpanih automobila iz kojih se maše zastavama i fotografijama. Iz iste perspektive, sada već srednjoškolca, razdoblje bi završavalo kasnim ljetom 1995. godine i prizorom u kojem vršnjak autora, petnaestogodišnji dječak urlicima nervnog sloma s ulica rovinjskog starog grada doziva oca. U Bosnu.

Između ove dvije epizode – prve koja je dio mog vlastitog sjećanja i druge koja je dnevnička bilješka jednog protjeranog pisca – nalazi se vremenski prostor ispunjen brzinom mraka. Termin posuđen iz Jergovićeve knjige „Sarajevski marlboro“ u kojoj, između ostalog, dvanaestogodišnji Dino iz Zenice, koji je na privremenom školovanju u Zagrebu, kaže: „Znam koja je brzina svjetlosti, ali nismo učili koja je brzina mraka!“.

Temeljitost, efikasnost i brzina kojom su društveni temelji resetirani na predmoderne vrijednosti, a koje su vjerske zajednice tokom osamdesetih i devedesetih godina u Jugoslaviji uspjele nametnuti društvu nisu mi ostavile mnogo prostora za dalje i dublje razmišljanje o naslovu knjige. Srpska pravoslavna crkva je tako jednu ideologiju, ideologiju bratstva-jedinstva, uspješno zamijenila drugom ideologijom, ideologijom svetosavlja. Jednako uspješne u nametanju vjerskih postulata svojoj novoj pastvi bile su i Katolička crkva, kao i Islamska vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini.

Ovim putem zahvaljujem se svome profesoru, akademiku Husniji Kamberoviću, koji me stalno potiče na istraživanje, traženje i učenje. Moje intenzivnije interesiranje za historijskom naukom počinje prihvatanjem izazova koje je profesor Kamberović tokom mojih studentskih dana postavljao pred sve svoje studente. Zahvalan sam mu što mi je beskompromisno pružao svaku potrebnu pomoć tokom istraživanja svih ovih godina.

Svome mentoru, prof. Tvrtku Jakovini, dugujem mnogo. Iz njegovih crvenom olovkom unesenih komentara na prvim verzijama tekstova disertacije još uvijek učim. Čuvam ih ne samo kao uspomenu na moje nesabrane misli, šture, nejasne i nedovršene rečenice već kao svojevrsnu uputu za pisanje novih radova, nekih novih, nadam se, uvijek boljih tekstova. Neizmjerno sam mu zahvalan ne samo zbog primjera koji javno, gotovo svakodnevno, kao naučnik pruža svojim odnosom prema radu, prema samoj profesiji historičara i susretljivosti prema studentima već i što je, zauzevši se za moj rad, otklonio mogućnost trajnog gubitka statusa na Institutu i mog daljeg bavljenja naukom.

Kolegama, prijateljima i cimerima (prošlim, sadašnjim, budućim i stalnim) iz Instituta za historiju, moje matične kuće, zahvaljujem se na podršci, pomoći, glasnom zaraznom smijehu, usponima, ali i padovima, nakon kojih smo zajedno izlazili bogatiji. Aida je uložila ogroman trud kako bi ova knjiga bila štampana. Njenoj snazi, kojom me kao urednica knjige poticala na finaliziranje svih tih sitnih, malih, a toliko važnih korekcija u samom tekstu, bilo kakva vrsta moga otpora pokazala se uzaludnom. Na tome joj se posebno i iskreno zahvaljujem.

Fotografije s izvođenja predstave „Sveti Sava“, koje su za objavljivanje i korištenje u knjizi ustupili dragi ljudi iz zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, rezultat su upravo Aidine temeljitosti, upornosti i insistiranja. Knjiga je ovime, sasvim neočekivano, dobila vizuelni identitet i novu vrijednost za što sam zahvalan Upravi zeničkog pozorišta.

Sabini i Sonji zahvaljujem na izdvojenom vremenu, čitanju i savjetima kojima su pomogle da tekst disertacije bude konzistentniji. Nije na odmet napomenuti da je svaka greška u knjizi isključivo moja odgovornost.

Veći je broj institucija, fondacija i udruženja koje su mi bile od velike pomoći tokom istraživanja koje je rezultiralo završetkom doktorske disertacije i njenim objavljivanjem. Prije svega ovim se putem želim zahvaliti svima u Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića, koji su od mojih studentskih dana nudili svaku moguću podršku u istraživanju. Hvala im za tišinu, mir i toplinu koju su nesebično darivali. Ovim se putem zahvaljujem i ekipi u Historijskom muzeju, naročito Saši od kojega sam po dolasku u Sarajevo na studij, plačući kroz smijeh i smijući se kroz suze slušao o svakodnevnom životu u Sarajevu tokom opsade Grada.

Zaposlenici Muzeja su mi tokom istraživanja ne mali broj puta pružali podršku nudeći na uvid građu koju čuvaju. Posebno sam zahvalan Udruženju Krokodil koje mi je omogućilo dvonedjeljni boravak i istraživanje u beogradskim arhivima i bibliotekama. Konzumirana literatura, brojna predavanja i nikad završeni razgovori vođeni tokom doktorskih radionica u Krokodilovoj organizaciji imali su veliki utjecaj ne samo na sadržaj ove knjige, već i na stvaranje mreže historičara iz Jugoistočne Evrope. Jednako veliku ulogu u stvaranju novih poznanstava među historičarima imale su doktorske radionice koje je organizirao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Veliko hvala i timu u forumu ZFD Bosne i Hercegovine, posebno Suniti i Micheleu, ljudima koji su stalno i iskreno posvećeni izgradnji mira.

Možda i postoje riječi kojima bi se mogla iskazati zahvalnost koju dugujem svojoj supruzi i porodici. U očaju zbog uvijek nedovoljne sposobnosti kroćenja i brzine bilježenja misli, kao i (o)vlada(va)nja jezikom, pokušao sam zahvalu ispisivati očevim nalivperom na hartiji istovremeno plašeći se i balansirajući između izljeva patetike i puke formalnosti. Tako da ovdje mogu napisati da sam veliku i stalnu podršku imao od voljene supruge Majde. Zahvalan sam joj što me je bodrila i vjerovala u moj rad. Od prvog našeg dana bila je predvodnica gerile od koje sam sve ove godine imao razumijevanje za sve specifičnosti posla kojim se bavim. Razumijevanje je Majda prenijela i na naše dvoje djece, Zanu i Malika, krokodilčiće kojima smo se odužili tako što smo im stalno, predano i neumoljivo, gotovo misijski, otkrivali svemir knjige i pisane riječi.

Sarajevo, 27. oktobar 2024.

Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji su se vjerske zajednice počele aktivnije........

© Peščanik