Iako je bilo najava kako će neizvjesnost oko izbora u Mađarskoj potrajati - pominjali su se dani, čak i cijela sedmica - i sam je gubitnik priznao da je već jutro nagovijestilo poraz. “Kada su prvi rezultati počeli dolaziti, mogao sam odmah vidjeti da će biti problema”, rekao je u petak Viktor Orbán, u prvom javnom istupu nakon što ga je pomela Tisza Petera Magyara. Konačan ishod, koji je priznao iste noći, čestitajući pobjednicima, Orbán je precizno sažeo: “Izlaznost je bila znatno veća nego što smo očekivali, a podrška za Fidesz niža nego što smo se nadali”, dodajući tek kako je kampanja izgrađena na pogrešnim premisama. Tako je okončana era despotskog populizma duga 16 godina, sa svim onim elementima vlasti koje na Balkanu ne treba posebno objašnjavati: ksenofobija, korupcija, bogaćenje baje i raje, progoni neistomišljenika, gušenje ljudskih i medijskih sloboda, obračuni, reket, prijetnje... Živimo to, a Mađari su nam pokazali kako može drugačije, ali i još nešto: jasno su se odredili i spram ruskog zagrljaja, čiji je stisak - koliko god to zvučalo nevjerovatno - ostavio duboke i ne kod svih očekivane tragove. Još pamtim bijes mađarskog oficira koji mi je, nekoliko godina iza Daytona, u modernoj kasarni opremljenoj po NATO-standardima, jer su se Mađari približavali članstvu, slavodobitno objašnjavao kako nema čizme dok je Rus ne napravi, ne krijući gađenje prema novim vojnicima, veselim i razigranim na košarkaškom terenu. Bit će i zato što nisu sve prekinuli jer se on pojavio.

Za naše krajeve je ta naklonost ka nekadašnjim paktovskim okupatorima jednako važna koliko i Orbánov odnos spram Evropske unije - Mađarska je primljena 2004. godine, Sjevernoj alijansi se pridružila 1999. - i njegova slavna prijateljstva. Više od hiljadu riječi o tome govori fotka montirana i prije nego je priznao poraz: na njoj je Aleksandar Vučić, između Orbána i Milorada Dodika. Bokovi su prekriženi, a srbijanski predsjednik izgleda vidno zabrinut, više nego kad u svojim beskrajnim TV monolozima truni o geopolitici. Fotka se može doimati kao odjek želja pobunjenih građana Srbije, ali svakako potvrđuje onu latinsku Similis simili gaudet. Da svaka ptica svome jatu leti, Orbán je potvrdio ugošćavajući u zemlji osuđenike za korupciju i dokazane krađe naroda, među kojima je, uz Poljake i Rumune, nama najbliži nekadašnji premijer Sjeverne Makedonije Nikola Gruevski. Po ovog osuđenika u Skoplje je otputovala grupa elitnih mađarskih specijalaca - kad je lideru SNSD-a bilo gusto prošle godine, počeli su naseljavanje i u Banju Luku - da bi ga preko Srbije transportirali do političkog azila u Budimpešti, gdje navodno živi povučeno i ispod radara javnosti. Naš kandidat za Orbánov azil svojevremeno je - po pisanju mađarskih medija - kupio vilu, zlu ne trebalo, a Orbán mu je nerijetko bio i pripremna stanica za pohode Moskvi. U međuvremenu se koješta promijenilo, Vladimira Putina je u zapećak gurnuo novi američki predsjednik Donald Trump, čija je administracija poskidala sankcije vrhu i familiji SNSD-a, pomela ih sa svoje crne liste, a Dodika i sa funkcija. Trump je i Vučiću postao nova ljubav, šuljao se oko njegovog kompleksa Mar-a-Lago na Floridi, no pokazan mu je crveni karton, a jednako neslavno je prošao i s akvizicijom beogradskog Generalštaba predsjedničkom zetu. Zlobnici će reći da se Trump najsrdačnije osvetio samom Orbánu, šaljući mu svoju MAGA uzdanicu da pogura izbore i samo doprinio još većem evropskom naslađivanju nad rezultatima. Kako god, analitičari diljem kontinenta su suglasni: Vučić i Dodik imaju razloga za brigu, jer je Magyar najavio objelodanjivanje Orbánovih ugovora i transakcija, što navodno uključuje i pranje ruskih para, a Makedonci već spremaju ćeliju za Gruevskog. Lider Tisze ima puno posla i bez luksuznih apartmana bjelosvjetskih lopova.

Na prvi pogled, reklo bi se da Orbánov poraz ide u prilog liderima HDZ-a BiH i SDA: Hrvatska nije zaboravila snove i karte o velikoj Mađarskoj, koja uključuje njene teritorije, a Dragan Čović je, osim kao europejac bez presedana, poznat i kao lider sestrinske stranke Andreja Plenkovića. Na Orbánove bodljikave žice protiv migranata i njegove islamofobične stavove u više je navrata reagirala Islamska zajednica BiH, s kojom se Bakir Izetbegović voli identificirati. No, Orbán je zapravo sve ono čemu Čović i Izetbegović streme, pa je posve sigurno da će i jedan i drugi poduzeti mjere da i njihove kampanje ne budu izgrađene na pogrešnim premisama. U ovom času se oba lidera busaju istim onim argumentima koji su Orbána držali na vlasti - 16 godina se predstavljao kao spas Mađarima, garancija suverenosti, jedinica mjere za uspjeh i jednako tako posljednja odbrana nacionalnih vrijednosti. Što je prolazilo i omogućavalo mu da zemlju izolira od EU, da se bahato i arogantno svađa sa svima, osim s onima s kojima je šurovao zarad ličnog i porodičnog bogatstva i u korist vlastitih privilegija. U Čovićevom slučaju to izgleda ovako: izbor njegove kandidatkinje za članicu Predsjedništva BiH spas je za Hrvate u našoj zemlji, njezini kapaciteti nisu u osobnoj već u partijskoj biografiji, pa zato unaprijed pljušte optužbe na račun opozicijske petorke koja najavljuje protukandidata. Lider HDZ-a minimizira svako drugo ime kontra Darijane Filipović i još mu lijepi etiketu izdajnika, tobožnjeg pomagača Bošnjacima da nametnu deefovca s političkom karijerom nezamjetnijom i od Filipovićkine. Koliko je naš europejac na tragu Orbánovih stopa, zorno pokazuju blokade svega što se evropski put BiH zove i smatra, a prije koji dan nam je objasnio kako je razlog to što Evropi danas nije do proširenja, da bi na kraju istog intervjua promijenio mišljenje i obećao da će nakon izbora upravo on gurati našu zemlju ka članstvu u EU?!

Izetbegović pak i Orbánu može poslužiti kao studija za period koji slijedi. Naš vječni zagovaratelj države i državnih vrijednosti od početka opozicionog mandata fokusiran je na pothranjivanje fobije o ugroženosti Bošnjaka, orkestrirano prigovarajući trojci koaliciju s istim onim s kojima je manje-više od Daytona SDA dijelila vlast. Dok čeka da ga vlastita partija primora na kandidaturu za Predsjedništvo - pod uvjetom časne pionirske da ponovni poraz neće dovesti do preispitivanja liderstva u stranci - njegovi botovi udaraju ritmove obračunu sa postignućima Bosne i Hercegovine. Rezolucija o Srebrenici, usvojena u UN-u, manjkava je jer ne baštini zasluge SDA, a vidni zaokret spoljne politike ka zapadnim partnerima i približavanje EU pokušava se svakim danom dodatno obesmisliti. SDA vjeruje da birači padaju ničice pred moći koju lideri utjelovljuju, pa radikalizacijom Bošnjaka servira tezu o Izetbegovićevoj snazi naspram Dodika i Čovića, koju je on godinama demonstrirao odsustvom svakog kontakta. To što se u međuvremenu predomislio, pa su mu obojica bliži i od dr. Denisa Bećirovića i od Elmedina Konakovića, pravda jeftinim populizmom i odmakom od čuvene očeve maksime kako naš narod nije blećak. I sve je to već viđeno, jer smo mi rijetka zemlja koja ima čak tri Orbána. Od njihovih oponenata zavisi koliko će ljudi izaći na birališta u oktobru i glasati za skidanje okova straha i mržnje, istih onih na kojima su ovdašnji lideri sagradili imanja, vile i preusmjeravali rijeke. Da bi uživali dovoljno daleko od sirotinje, u čije ime donose odluke.

© Oslobođenje