Lakoća s kojom poslanici SNSD-a rasturaju Narodnu skupštinu predstavlja izuzetan primjer političkog beščašća. Ako prođe jednom, proći će uvijek. I ta sila iza koje se kriju kao lisica iza visoke trave nije pametna, nije svedena, nije razumna. Nego je gruba, banalna i prosta

U pravu je Minja Savanović, ali nije u pravu do kraja. Sve popova i monaha što ima od Novog Grada do Trebinja, sve što je fratara i župnika koji se krste slijeva nadesno od Mostara do Travnika, sve hodža i derviša što ima od Bihaća do Tuzle - sve ih treba što prije potjerati u Narodnu skupštinu i ne puštati ih dok i zadnjeg đavola ne istjeraju iz mahnitih poslanika. Neka popovi upale tamjan zbog Mazalice, neka se fratri pomole za Anju Ljubojević, neka hodže i derviši metanišu zbog Stevandića.

Ali i to je malo. Ni to nije dovoljno. Sva tri boga da se dignu na noge i da rade u tri smjene - ne bi pomogli. Nema tih anđela, arhanđela i meleka koji bi mogli da urade ono što treba da se uradi. Treba još, treba više. Sve psihologa što je od Kostajnice do Nevesinja, sve psihijatara što je od Konjica do Zavidovića, sve neuropsihijatara što je od Cazina do Sarajeva neka dan i noć pregledaju, neka noć i dan zasjedaju, neka svakome sedam puta........

© Oslobođenje