Smrt zatvara jedan život, ali ne zatvara uvijek priču koju pojedinac ostavlja za sobom. Kada je skončao Ratko Mladić, nije umro samo presuđeni ratni zločinac. Otvorilo se i pitanje koje nas uporno prati već tri decenije: kako je moguće da je za jedne ostao simbol zločina, a za druge predmet poštovanja? Za porodice ubijenih u Srebrenici, za majke koje još traže kosti svoje umorene djece, za građane Sarajeva koji su četiri godine živjeli pod granatama i snajperima, odgovor je jednostavan. Ratni zločinac Ratko Mladić nije historijska dilema. On je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Iza tih pravnih formulacija ostalo je više od 8.000 ubijenih Srebreničana u stravičnom genocidu iz jula 1995, hiljade mrtvih civila Sarajeva (1992-1995), među njima i više od hiljadu i po djece.

Ali, ako su činjenice tako jasno utvrđene, otkuda onda potreba da se i danas od njega pravi heroj i stvara mit? Tu dolazimo do pitanja koje zaslužuje miran, a ne bijesan odgovor. Godinama nakon rata presuđeni zločinac se skrivao po zabitima, pod tuđim imenima i daleko od javnosti. Srpska država koja ga danas oplakuje nekada ga je tražila, pa makar i formalno. Šesnaest godina bježao je od nje, i od pravde, skrivajući........

© Oslobođenje