Letnje šeme
Sredinom spokojnih osamdesetih godina prošlog veka, dokazani novinarski cinici su tvrdili kako je sredina dugog toplog leta ubitačna za pravo novinarstvo. Neinspirativna. Dosadna.
Tada se, ko zna po koji put, recikliraju smaračine poput nuđenja recepta za kiseljenje krastavaca na suncu, ili pronalaze komični likovi koji u maniru Indijana Džonsa prepričavaju hrabre susrete sa mrtvim mišom ili okamenjenom bubašvabom u boci mlakog piva.
Dočim sam ja obožavao da radim baš u vreme kada se grle i rastaju odlazeći juli i dolazeći avgust. Dve trećine kolega je tada bilo na odmoru. U redakciji prekrasni mir. Sve se u poslu stiglo. Bez frke.
Profesorska reč
Vreme je to bez sednica važnih foruma, budući da su se političari uveliko razmileli po državnim vilama i prvorazrednim odmaralištima bogatih firmi. Direktori najvećih radnih kolektiva su slali radnike na kolektivne odmore.
Jedino su se kombajneri surovo pržili na suncu kupeći letinu. Kilometarske automobilske kolone turista milele su ka odabranim mestima za odmor. To su bile jedine slike „iz života“ u informativnim emisijama. Svaki dan, doduše, iste…
Ostalo? To sam obožavao. Priče neobične, posete čudnim, uglavnom nepoznatim mestima gde ljudi žive svoje mirne živote, a da nikada nisu bili „u televizoru“. Neočekivane goste sam dovodio u studio.
Imao sam tih godina rukovodioce koji su razumeli........
