Čekanje je naše univerzalno pravilo

Ako je suditi po onome što je 01.06. 2026. godine obećano (čitaj: najavljeno) nakon sjednice sjednice Ekonomsko-socijalnog vijeća, predstavnika Sindikata i Udruženja poslodavaca, onda bismo za dan-dva u javnosti mogli imati integralni tekst Pravilnika o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad osiguranika. Za sada, čini se da sve pojedinosti iz ovoga akta znaju samo članovi radne grupe, dok se predstavnici navedena tri tijela uglavnom „šicaju“ sa nedovršenim i dvosmislenim izjavama, koje, opet, predstavnici medija nadugo i naširoko objavljuju, citiraju, ponavljaju – a ustvari svi čekuju šta će se na kraju desiti...

Za Akta.ba piše: Jasmin Omeragić, ekonomist i certificirani računovođa sa višedecenijskim iskustvom u praksi i teoriji finansija, računovodstva, poreza i revizije​

Dostupni podaci o stanju (u bolovanju) su zabrinjavajući

Institut bolovanja tematski i suštinski „pokriva“ Zakon o zdravstvenom osiguranju, a predsjednik ESV-a se još u martu očitovao da će novi Zakon biti gotov u narednih 60 dana. Gotov još nije no, kako rekosmo, naši donosioci propisa uvijek (i za sve) imaju vremena još, a oni što su im dali u ruke poluge koje znače moć odlučivanja upravo čekanje, kao model da će „biti bolje“, ne samo da su naslijedili, nego ga, kao generacijski fenomen preživljavanja, prenose i na svoje nasljednike.

A, Boga mi, ni predsjedniku ESV-a nije do čekanja i odgađanja novih (i boljih) rješenja, jer i sam je već više puta u sredstvima javnog informiranja istaknuo da se i on lično u vlastitoj firmi suočava sa problemom nekontroliranog bolovanja radnika, navodeći primjer da je u njegovoj firmi u poslijednje četiri godine gotovo pola (u procentima izraženo) zaposlenih radnika bilo na bolovanju. Nije se libio spomenuti i to da „bolesnicima“ na bolovanju (pored „opakih“ bolesti šifriranih kao „plaćanje nerada“) uslugu čine i određene instance u zdravstvenom sistemu, misleći pritom vjerovatno na način finansiranja bolovanja do 42 dana (parafraza autora).

Zvanične institucije, pod čijim su okriljem svi oni koji su na bilo koji način involvirani u zdravstveni sistem Federacije BiH, stanovišta su da privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, da se dijagnoze evidentiraju onako kako to nalaže Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-10), te da nadležni kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja postupaju dalje propisno, kako prema osiguraniku, tako i prema poslodavacu.

Znači, njih što se tiče, sve je u najboljem redu! A, kako i ne bilo, kada je sve na teret poslodavaca... Glavni problem, naravno, i leži u tome da, i pored toga što osiguraniku i poslodavacu niko ne spori pravo prigovora na ocjenu stvarne zdravstvene sposobnosti radnika, odluka komisija kantonalnog zavoda je konačna.

Ali, samo za bolovanje do 42 dana.

Jer, za bolovanje preko 42 dana „friških“ podataka (iz 2025. godine) još nema, no Akta.ba je ipak saznao[1] da je na teret kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja samo u 2024. godini po osnovu bolovanja dužeg od 42 dana poslodavcima refundirano čak 60.953.440 KM, što je za cca 7,1 milion KM više nego u 2023. godini.

U radnim satima to je cifra od gotovo 1 milion i 939 hiljada dana bolovanja osiguranika, a koliko je to zapravo plaćenog „nerada“ apromaksitivno najbolje ilustrira računica izvedena postupkom: 1.938.547 sati / 11.400 radnika (koliko ih – primjera radi - približno na platnom spisku zajedno imaju kompanije „Bingo“ i „Konzum-Mercator“) = oko 170 dana bolovanja „svih radnika“ u primjeru navedenih kompanija, i to samo u jednoj godini.

Naravno, u praksi se ne bi moglo ni zamisliti da svi radnici kompanije „Bingo“ i kompanije „Konzum-Mercator“ gotovo polovinu godine ne rade – zbog bolesti, ali matematika je neumoljiva nauka!

Iz Federalnog ministarstva zdravstva ističu da sigurno postoje i eventualne zloupotrebe bolovanja (a gornje cifre stvaraju sumnju čak i osobama koje nisu sklone paranoidnoj obradi događaja – prim. autora), no oni........

© Akta