Ujedinjuje li glazba svijet? Na to pitanje negativan odgovor mogao bi dati Stjepan Hauser, kojem je otkazana baltička turneja jer u svoj projekt "Music Unites the World" uključio i rusku narodnu pjesmu "Kalinka", skupa s videospotom u kojem se prikazuju poznate lokacije Moskve. U trenutku ruske agresije na Ukrajinu za baltičke zemlje Litvu, Latviju i Estoniju to je bila jasna crvena krpa ili crta koja se ne prelazi. Nije pomoglo ni to što je Hauser najavio pjesme iz Litve i Latvije, ljetna je turneja otkazana, a glazbenik koji je nastupao u četrdesetak zemalja, u reprezentativnim dvoranama, i jedan je od rijetkih hrvatskih izvođača s međunarodnom karijerom, osjetio je na vlastitom čelu, zapravo violončelu, kako kultura otkazivanja danas funkcionira.

I da ima manje veze s glazbom i dobrim namjerama – kojima je očito popločen put u pakao cenzure – a više s politikom i ratovima koji razdvajaju svijet više nego što ga glazba spaja. Gledano iz perspektive Baltika, koji samo čeka kad će ruski tenkovi prijeći graničnu crtu – očito je ovdje najviše riječ o crtama i granicama – situacija je razumljiva. Gledano iz pozicije umjetnosti, baš i nije toliko jasno ocrtana jer mnogo je drugih primjera nedosljednosti u nametanju umjetnicima (ili sportašima) granica koje smiju ili ne smiju prelaziti. Jer sviraju pod zastavama i za države koje vode ratove, pa ih samim time suprotna strana shvaća kao dio, valjda, istog ratnog stroja ili kulturnog identiteta.

Ljevica je 'ukrala' hrvatsku kulturu. Taj monolitni sustav mora se demontirati

Od Eurosonga i mnogih sportskih natjecanja do skorašnjega Svjetskog nogometnog prvenstva, mnogo je poziva na bojkot ili nenastupanje nekim umjetnicima/sportašima. Problem je samo što se takvi pozivi ne izvode i ne "odobravaju" konzistentno pa, ovisno s koje zemljopisne, političke ili kulturološke pozicije promatrate, vidite i razlike u "bojkotima", zabranama i isključivanju, tj. otkazivanju pojedinih imena. Paradoksalno, Hauser je nadrapao zbog animiranog videa bez političkih poruka premda najviše na svijetu voli bacati ručnike s pozornice obožavateljicama u prvim redovima te bez obzira na to što su njegove obrade klasičnih, u ovom slučaju lokalnih pjesama, tipični zabavni crossover, idealan za razumijevanje publike opće prakse po svijetu.

Upravo zato Hauser ima toliko uspjeha i prodaje toliko ulaznica jer je riječ o glazbi koja zaista ne provocira, nego spaja sve sklone benignoj zabavi s daškom "klasike" i minimalnom intelektualnom naporu, nesklone zahtjevnijim umjetničkim diverzijama (tu ne govorimo o Hauseru kad svira "pravu" klasiku). Pitanje je kako bi prošla neka najava javnog čitanja djela Dostojevskog u Vilniusu, ali problem s ovakvom pop-glazbom pravo je u njenoj masovnosti, popularnosti i populizmu s kojima neki simboli dobivanju znatno jači odjek nego u "elitnoj" umjetnosti, gdje političari i masovna publika i ne shvaćaju "što je pjesnik htio reći". U slučaju Hausera sasvim je jasno što je htio reći, tj. poručiti, ali je ispao naivan iako su isto to napravili i mnogi drugi i zbog svoje želje da spajaju svijet putem umjetnosti dobivali kolajne i priznanja.

Proizvoljnost je tu često jako bitna, a i nervira kad promotrimo kako se osuđuju neki umjetnici, a aboliraju drugi. Primjerice, usprkos nekim prijedlozima za "otkazivanje" izraelskih umjetnika ili sportaša zbog rata njihove države u Gazi, a sada i u Iranu i Libiji, nikada se u zapadnom svijetu nije formirala toliko jaka i unisona koalicija "zabranitelja" kao ova koja proziva ruska imena. Čak i kad je Roger Waters iz Pink Floyda prije nekoliko godina prozivao imena poput Nicka Cavea ili Radioheada zbog nastupa u Tel Avivu, to nije proizvelo ovakve zaključke kao u slučaju Hausera. Dapače, što se tiče pozicije moralnosti ili opravdanosti turneja, suradnik Nicka Cavea prijatelju je jasno rekao da ih politika uopće ne zanima i da im je uz publiku jedino bitan iznos honorara za nastup u Tel Avivu.

Dubrava nikad nije bila najopasniji dio Zagreba. Baš obratno. A danas izgleda bolje od centra

Možda je upravo zbog toga Nick Cave nedavno javno podržao istup Wima Wendersa na berlinskom filmskom festivalu kad je on problematizirao ulogu politike u umjetnosti, tj. izrazio želju da umjetnost bude iznad politike. Načelno nije loša ideja premda je neizvodiva s obzirom na strasti izazvane politikama, ratove da i ne spominjemo – osim toga, politizirana umjetnost uopće nije loša, ako je dobra i smislena – a problem je i u tome što se nekima dopušta da budu iznad politike, dok drugima baš i ne. Čak i Goran Bregović, koji je prije dvije godine, u ožujku 2024., nastupio u Moskvi, nije bio ovoliko prozivan iako je bilo negodovanja s ukrajinske strane.

Imali smo i mi kod nas u vrijeme rata, a i danas imamo, slične povike na imena iz "regiona" premda mnogi od njih nemaju baš nikakve veze s nacionalističkim predrasudama o Srbima, Hrvatima iliti četnicima i ustašama, pa je i dvorana poput novosadskog SPENS-a ispala kriva, a, recimo, berlinski Olimpijski stadion na kojem je Hitler organizirao Olimpijske igre nije. A kad su i građevine krive, očito je da nešto ne valja, pa se Hauserov istarski kolega Toni Cetinski nemušto ispričavao i tu i tamo iako je u tom istom SPENS-u već nastupao nekoliko puta do sada. Sve to samo pokazuje da ljude i građevine osuđuju iz sasvim različitih razloga, a pokazuje i nešto puno gore, prijetvornost, s čestim izostankom logične argumentacije jer se "sudi" kako komu i kada komu paše.

FOTO Desant američkih mornara na Split. Ne zna se koliko ostaju, ali zna se čega je prvo nestalo u trgovinama

FOTO Ona je mnogima najzgodnija manekenka, a evo koje je sve korekcije radila i zbog koje će operacije zauvijek žaliti

FOTO Sjećate se Zumbul-age iz Sulejmana Veličanstvenog? Kad vidite kako danas izgleda ostat ćete bez teksta

Pronašli smo odgovor na vječno kućansko pitanje

Borba za litijem, kobaltom i rijetkim metalima vodi Europu u opasnu zonu

Pokušavaju spasiti zdravstveni sustav: Građani će morati plaćati četiri eura za svaki posjet liječniku

© Večernji list