Kako je moguće da alarmantna demografska situacija u kojoj se nalazi Hrvatska ne izaziva u društvu osobitu zabrinutost, izuzev kod stručnjaka? S iseljenih 400 tisuća ljudi u posljednjem velikom valu od ulaska Hrvatske u EU riješili smo prije desetak godina problem velike nezaposlenosti, a među iseljenima je bio veliki broj visokoobrazovanih mladih ljudi. Danas se dio iseljenika želi vratiti, ali je li Hrvatska spremna prihvatiti njihovo znanje i iskustvo? Odgovara li oportunističkim interesima privilegiranih, kojima znanje nije bilo ulaznica za radna mjesta, već razgranate klijentelističke mreže, više uvoz slabo kvalificirane radne snage nego povratak značajnijeg dijela iseljenika, osobito obrazovanih? S akademkinjom Jasnom Čapo, etnologinjom i antropologinjom koja je doktorirala na Odsjeku za demografiju na uglednom University of California u Berkeleyu i sustavno se godinama bavi migracijama hrvatskih iseljenika, razgovarali smo o niskoj svijesti u hrvatskom društvu o demografskim problemima, o iseljenicima, poput mladih Slavonaca, koji se vraćaju u zemlju, kao i zaprekama zbog kojih se još značajniji povratak ne događa, o našim predrasudama i stereotipima naspram heterogenih skupina iseljenika i potomaka iseljenika. Govoreći o odnosu prema dijaspori i (ne)razumijevanju dijaspore, uključujući i njihovu želju za povratkom, Čapo ističe da u Hrvatskoj s jedne strane postoji nerazumijevanje teškog populacijskog problema, a s druge strane su okoštale predodžbe i predrasude o tome tko čini hrvatsku dijasporu (predbacivanja da je čini pro/ustaška dijaspora i njezini potomci). S treće strane, dodaje, dio ljudi nadnacionalnog ili anacionalnog razmišljanja, aktivan na javnoj političkoj sceni, ne razumije zašto su iseljenici i njihovi potomci poželjna useljenička populacija koja bi mogla ublažiti negativne demografske trendove.

- Među iseljenicima, pa i onima rođenima vani u nekoliko naraštaja, osjećaj pripadnosti i čežnja da se vrate ili da žive u Hrvatskoj nisu nestale. Emocija kao razlog dolaska/povratka bila je izrazita u ratnim 1990-ima, a danas je susrećemo u nešto blažem obliku. Kombinirana je s idejom „traganja za korijenima“; učvršćuje se s otkrićem privlačne kulture življenja u Hrvatskoj (manje stresa, život u manjim gradovima, tradicionalni oblici društvenosti i bliskosti u lokalnim zajednicama), povoljne lokacije unutar Europe, izvrsne sigurnosne situacije i sl. Ti su ljudi jako motivirani doseljenici, željni da ostvare svoje vizije dobroga života u Hrvatskoj, s kojom, k tome, osjećaju bliskost, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog podrijetla roditelja. Premda je svaki doseljenik motiviran da „uspije“ u zemlji useljenja, povratnička populacija ima dodatni motiv – emociju i pripadnost. Domicilna populacija teško razumije iseljeničke motive povratka; možda i u tome leži njezin otpor prema njima. Svakako leži u strahu koji osjećaju prema visoko motiviranim, obrazovanim doseljenicima s transnacionalnim kulturnim i socijalnim kapitalom, iskustvom života u „starim“ demokracijama i liberalnim ekonomijama, doseljenicima s hibridnim identitetom koji ih uvijek i svuda čini pomalo strancima, doseljenicima s mnogobrojnim mogućnostima da svojim resursima obogate našu zemlju i koji – ako se vrate u velikom broju – imaju potencijal da promijene postojeće odnose moći u društvu – ističe Čapo.

Ključno je, drži, da........

© Večernji list