Iako se nekome može činiti da je ono što vidimo od Portugala do Albanije sve ista priča, radi se zapravo o nizu različitih prosvjednih gibanja, a ona se, doduše, međusobno nadahnjuju zahvaljujući snazi i brzini društvenih mreža, ali i prekograničnom djelovanju radikalnih grupacija koje mahom zazivaju eksproprijaciju i urušavanje europskog slobodnog tržišta. Dok su u Francuskoj u središtu plaće, cijene i ulaganje u (školsku) infrastrukturu, u Portugalu i Španjolskoj stambena politika, najamnine i deložacije, a u Albaniji se prosvjednici opiru korupciji dugogodišnje vlasti i ulaganjima u turizam koja dovode u pitanje očuvanje pomorskog dobra.

Ono što ih pak povezuje su duboko nepovjerenje u mogućnost postojećih institucija i političkih elita da ponude adekvatne odgovore na nagomilane socijalne i ekonomske probleme, ali i potpuno nerazumijevanje prosvjednika toga da državu blagostanja treba iz nečega i financirati. Iz nekog razloga, diljem ovih socijalnih prosvjeda provlače se i prosvjedi za Palestinu te nerijetko to pitanje predstavljaju kao pitanje svih pitanja za Europu.

Nezadovoljstvo često može različite društvene skupine povezati u istu prosvjedničku povorku, makar nužno ne tvore stvarni politički savez. Još manje objašnjava ponašanje svakoga tko se zatekne na ulici pa se mirna povorka, organizirani napad na policiju i krađa iz trgovine mogu dogoditi istoga dana u istoj ulici. Analiza koja ih sve proglasi revolucijom stoga je jednako površna kao ona koja ih sve proglasi kriminalom. Pa ipak, treba spomenuti, pogotovo u kontekstu Francuske, da su nasilje i pljačka javne i privatne imovine vrlo brzo postali sastavni i nezaobilazni dio ovog vala prosvjeda, kao i ekstremističke (komunističke i džihadističke) parole i slogani.

Francuska: Kada ulica postaje politička institucija

Mobilizacija u Francuskoj krenula je zbog manjka srednjoškolskih nastavnika, trošnih školskih zgrada i uvjeta školovanja (na udaru se, primjerice, zbog prigovora na netransparentnost rangiranja prijava, našla aplikacija Parcoursup, francuska verzija portala 'Postani student'), a pridruživanjem sindikata i drugih skupina obuhvatila je životne troškove i javne usluge.

Ekonomski pokazatelji ipak nisu dovoljni da objasne zašto nezadovoljstvo u Francuskoj tako često poprima oblik izravnog, krajnje destruktivnog sukoba s državom. Povjesničar Emile Chabal u Foreign Policyju povezuje francusku prosvjednu kulturu s političkim razumijevanjem nepravde i vjerom da ulica može proizvesti promjenu. Njegova je teza da snažno centralizirana država, sklona odlučivanju odozgo, pridonosi radikalizaciji otpora, stoga osobito kritizira dominantnu ulogu predsjednika i slabiji položaj parlamenta u........

© tportal