Kada su Sjedinjene Države 1994. godine prvi put organizirale Svjetsko nogometno prvenstvo, mnogi su u tome vidjeli simbol američkog (unipolarnog) trenutka. Hladni rat bio je završen, liberalna demokracija činila se neupitnom, a globalizacija nezaustavljivom. Nogomet, jedini istinski globalni sport, napokon je stigao u zemlju koja je (tada) posvema dominirala svjetskom politikom, gospodarstvom i popularnom kulturom.

Trideset i dvije godine kasnije Amerika ponovno (su)organizira Svjetsko prvenstvo. Međutim svijet koji je došao na stadione od Vancouvera do Ciudad de Méxica bitno je drukčiji od onoga iz devedesetih godina. Globalizacija više nije nesporna, međunarodni poredak sve je više fragmentiran, a sama Amerika vodi žestoke unutarnje rasprave o granicama, migracijama i svojoj ulozi u svijetu.

Mundijal je stoga ne samo najveći nogometni turnir u povijesti (48 reprezentacija, 104 utakmice, tri domaćina), već i snažan politički test suvremenog međunarodnog poretka. Iza proslave univerzalnosti nogometa krije se niz pitanja koja svjedoče o podjelama, a na njih često ne postoje jasni odgovori.

FIFA nakon korupcijskih skandala: Više nogometa ili više glasova?

Proširenje prvenstva s 32 na 48 reprezentacija FIFA predstavlja kao demokratizaciju svjetskog nogometa. Veći broj afričkih, azijskih i karipskih reprezentacija dobio je priliku nastupiti na najvećoj pozornici svjetskog sporta, što je privlačan argument i teško ga je potpuno odbaciti.

Nogomet je danas globalniji nego ikada prije, a talent više nije ograničen na nekoliko tradicionalnih europskih i južnoameričkih sila. Primjerice, Brazil je nastupao na svim svjetskim prvenstvima do sada, no 132 od 211 članica FIFA-e prije ovog prvenstva nikada nisu stupile na tu pozornicu. Ove godine tako prvi put nastupaju Zelenortska........

© tportal