Ima nekih država koje dugo tavore na marginama europskih događanja, svedene tek na fusnotu, premda se upravo oko njih zbivaju ključni procesi. Rumunjska je primjer upravo takve zemlje.

Dok se posljednjih godina gotovo opsesivno govori o Poljskoj kao istočnom bedemu Sjevernoatlantskog saveza, sve donedavno Mađarska je bila enfant terrible Europske unije, a tri baltičke zemlje moralne predvodnice europskog otpora Rusiji – Rumunjsku se uglavnom usputno spominje.

Dobar dio promatrača doživljava je kao veliku i pomalo kaotičnu postkomunističku državu na jugoistočnom rubu Staroga kontinenta. Amerikancima je pak gotovo pa simbol za sve egzotično, neobično i čudno u istočnoj Europi, kao da je Marvelova Sokovia nastala upravo po uzoru na ovu pravoslavnu romansku zemlju.

Međutim rat u Ukrajini promijenio je simboličnu, ali i stvarnu geografiju Europe, a slijedom toga i hijerarhiju važnosti pojedinih zemalja. Crno more postalo je prostor rata, energije, logistike, lučkog prijevoza, dronova, kritične pomorske infrastrukture te geopolitičkog nadmetanja i projiciranja moći.

Ona je danas najveća i strateški najvažnija država Europske unije na zapadnoj obali Crnog mora, ključni logistički koridor prema Ukrajini, rastuća energetska sila i jedan od najvažnijih američkih sigurnosnih partnera u istočnoj Europi. Posljednjih godina NATO ubrzano povećava svoju prisutnost u Rumunjskoj, osobito oko zračne baze Mihail Kogălniceanu kod Constanţe, pa ona postaje jedna od ključnih američkih vojnih točaka na istočnom krilu Saveza.

Rumunjska je možda 'najameričkija' velika država istočne Europe, ali ne iz ideoloških razloga. Za razliku od zapadnoeuropske skepse prema američkoj moći ili donedavnog mađarskog balansiranja između Istoka i Zapada, rumunjske elite desetljećima vjeruju da je američka prisutnost jedino stvarno jamstvo protiv ruske dominacije na Crnom moru.

Taj je refleks mnogo stariji od Vladimira Putina jer je dugo iskustvo sa Sovjetima naučilo Rumunje uvijek puhati na hladno. Ova je zemlja tijekom Hladnoga rata bila puno više od poslušne članice sovjetskoga bloka. Dapače, dok je vladao njome čeličnom rukom, Nicolae Ceauşescu pokušavao je voditi relativno autonomnu vanjsku politiku unutar Varšavskog pakta, okrećući se češće Pekingu nego Moskvi.

Na energetskom raskrižju

Važno je znati........

© tportal