'Please buy this T-shirt, only 5 euros, very good quality, Croatia playing today, you're safe with this on'. Ovim riječima me je kod biciklističkog parkinga na Jarunu u utorak oko 17 sati dočekao poduzetni Nepalac, pokušavajući mi uvaliti fejk dres Luke Modrića koji je i sam nosio. Jureći na razgovor s irskom postpunk četvorkom Sprints, koja se tada kupala u jarunskom jezeru, razmišljao sam o ljupkom apsurdu te situacije.

Čovjek je došao s drugog kraja planete, tamo negdje podno planine s koje nam je Damon Albarn i njegov postapokaliptični kolektiv Gorillaz sinoć propovijedao o smaku svijeta, pomiješao me za stranca i, trgujući argumentom sigurnosti, pokušao prodati modni dodatak koji je na Jarunu bio u izrazitoj manjini u odnosu na majice najpopularnijeg animiranog benda. Dakako, nisam pristao - kako će kasnije s pozornice nakon 0:0 Engleske i Gane pitijski reći Albarn, nogomet nas ne definira.

Manje od dva sata kasnije Karla Chubb, karizmatična predvodnica Sprintsa, prije izvedbe 'Little Fix' navlači baš taj Modrićev dres od pet eura. Kupila ga je upravo od tog Nepalca dok se išla kupati, vjerojatno impresionirana njegovim prodajnim vještinama, a možda i uvjerena da će u njemu sigurnije preživjeti skok u publiku koja će je na rukama nositi do kraja mosh pita.

Tako je nastup još jednog irskog benda koji na INmusicu izvodi manevar napredovanja s manje prema većoj pozornici u samo dvije godine otvorio teglu emocija kakvu rijetko doživite u jednom festivalskom danu. Od osnaženih ženskih šutki Sprintsa i Jehnny Beth, preko blesavog dječjeg rođendana na LSD-u Waynea Coynea i Flaming Lipsa, do postapokaliptične animirane bajke Gorillaza, metafora za sve što valja i ne valja na ovom svijetu postao je taj dres od pet eura, napravljen u Bangladešu, prodan od Nepalca i slijepljen s irskim, hrvatskim i tijelima iz cijelog svijeta.

Sprints su postali jedan od rijetkih bendova koji se prilično bezbolno transformirao iz mraka Hidden........

© tportal