U tekstu i principima Ustava, temeljneg dokumenta o funkcioniranju Bosne i Hercegovine postoji jedna riječ koja političarima izaziva dvije potpuno suprotne reakcije. Jedni je izgovaraju kao psovku, drugi kao posljednju liniju obrane.

U Daytonskom ustavu veto  nije proceduralna sitnica. Princip veta, samozaštite jedne grupe građana od preglasavanje druge ili druge dvije, jedan je od nosivih stupova cijelog sustava, mehanizam koji postoji upravo zato što je Bosna i Hercegovina dizajnirana kao država nepovjerenja.

Kad tri naroda dijele vlast, a nitko ne vjeruje da ga većina neće preglasati, onda se u Ustav ugradi osigurač. U BiH se taj osigurač zove vitalni nacionalni interes.

Taj institut nije nastao iz političke romantike. Nit iz puke zajebancije ustavopisaca.

Straha da će brojnost postati instrument dominacije. Zbog toga se mehanizam vitalnog interesa pojavljuje na više razina vlasti: u Domu naroda, u parlamentarnim procedurama i u Predsjedništvu.

Kad ustavotvorac istu kategoriju ponavlja kroz više institucija, to znači da je smatra temeljem sustava. Drugim riječima, veto nije hir. Veto je arhitektura ove zemlje. Veto prožima ustavni tekst. Istovremeno izborni zakon ismijava tu ustavnu odrednicu.

U javnosti se stalno zamagljuje odgovor na ovo pitanje: čije je zapravo pravo veta tko je vrhovni gospodar tog prava? Član Predsjedništa? Dom naroda?  U čije ime je ono stavljeno toliko puta u Ustav?

Odgovor je jednostavan: Birač. Građanin.

Političari veto često predstavljaju kao osobnu diskreciju člana Predsjedništva. Kao neku vrstu ustavnog džokera koji pojedinac može ili ne mora izvući iz rukava. Kao to je njegovo, on odlučuje.

To je zgodna kamuflaža ako želite kontrolirati sustav. Ali ustavno gledano ona je pogrešna. Veto ne pripada jednoj osobi niti instituciji. On pripada kolektivitetu. Kojeg čini pojedinac.

Član Predsjedništva je samo okidač. On pokreće proceduru, ali ne odlučuje. Odluka o tome postoji li povreda vitalnog nacionalnog interesa ide u Dom naroda, gdje klub tog naroda potvrđuje ili odbija taj prigovor. Klub u Domu naroda predstavlja grupu, narod. U suprotnom član predsjedništva isticanje veta svaki put bi provodio kroz referendum. Klub u Domu naroda ubrzava taj posao. Jer narod ih je delegirao da u njegovo ime odgovore.

Drugim riječima, predsjednik nije vlasnik veta. On je poštar koji ga šalje na provjeru. Narod ga putem svojih predstavnika potvrđuje.

I tu nastaje problem koji u BiH svi osjećaju, ali ga rijetko tko želi jasno artikulirati. Ako je veto kolektivno pravo, onda taj kolektivitet mora imati realnu mogućnost da izabere osobu koja će ga pokrenuti.  Mora imati autonomiju u pokretanju veta. Ne može osoba koju postavlja drugi kolektivitet odlučivati je li prvom kolektivitetu povrijeđen vitalni nacionalni interes.

Ako bilo koja grupa građana, bilo koji narod, nema tu mogućnost, autonomije podizanja veta, pravo postoji samo na papiru Ustava. Zakon koji ne poštuje prirodu Ustava je neustavan. Zakon koji omogućuje da Hrvati nemaju autonomiju podizanja veta kroz Predsjedništvo, nije ustavan zakon.

Izborni zakon tako ismijava Ustav, jer daje mogućnost brojnijoj grupi, zbog koje veto postoji, da blokira pravo veta malobrojnijoj grupi, koja se tim vetom želi zaštititi od iste te brojnije  grupe.

U pravnoj teoriji to se zove razlika između formalnog i efektivnog prava. Formalno ustav ti jamči veto, efektivno Izborni zakon ti to ustavno pravo zabranjuje.

EUROPA ne voli ovakve situacije. Smatra da osnovno biračko pravo mora proizvesti efektivnost koju mu jamči ustav. I to je ono čega se majorizacija najviše plaši.

Europska pravna doktrina stalno naglašava načelo efektivnosti biračkog prava. Glas mora imati učinak. Ne samo simboliku.

Ako birači nekog konstitutivnog naroda nemaju realnu mogućnost da izaberu osobu koja je politički povezana s njihovim delegatskim klubom u Domu naroda, tada nastaje  diskontinuitet između birača, izabranog člana Predsjedništva i mehanizma zaštite koji Ustav predviđa.

U tom trenutku veto prestaje biti kolektivni osigurač i postaje individualna diskrecija. A individualna diskrecija nikada nije bila ideja Daytonskog ustava.

Konsocijacijske demokracije širom svijeta vrlo su osjetljive na tu vezu između kolektiviteta i institucija. Belgija, primjerice, ima takozvanu “alarm bell” proceduru kojom jedna jezična zajednica može zaustaviti zakon ako smatra da joj prijeti ozbiljna šteta. Ali članovi koji pokreću taj mehanizam dolaze iz jasno definirane izborne baze. Ne postoji scenarij u kojem flamanski veto aktivira političar koji ovisi o frankofonskim glasovima.

Švicarska ide drugim putem, kroz snažnu kantonalnu autonomiju i dvodomni parlament. Libanon ima konfesionalni sustav koji, koliko god bio disfunkcionalan, barem jasno povezuje funkciju i zajednicu koja je bira. U svim tim sustavima postoji jedno zajedničko pravilo: kolektivitet mora imati kontrolu nad svojim institucionalnim osiguračem.

Kad ta veza pukne, sustav se formalno ne mijenja, ali funkcionalno prestaje biti ono što je zamišljen. Dobijete ustavnu kategoriju koja postoji, ali je ne možete aktivirati. To je najopasniji oblik ustavne erozije. Pravo koje nitko formalno nije ukinuo, ali ga više ne možete koristiti.

Zato rasprava o vetu u Bosni i Hercegovini nije rasprava o osobama. Nije čak ni rasprava o trenutnim političkim sukobima. To je rasprava o konstrukciji države. Ako jedan konstitutivni narod ima operativni veto, a drugi samo teorijski, tada sustav više nije ravnoteža nego asimetrija.

A u konsocijacijskim državama asimetrija je uvijek početak krize.

Najveća zabluda u toj raspravi jest tvrdnja da je problem samo politički. Nije uopće politički. Problem je posve ustavni.

Ustav je podijelio svima jednaku moć samozaštite. Izborni zakon je to poništio. Nekima je ukinuo samozaštitu a nekima ju je ostavio.

Hrvati u BIH, kada glasaju za člana Predsjedništva, nemaju zajamčeno efektivno pravo samozaštite vetom, kroz instituciju hrvatskog člana Predsjedništva. Zašto? Zato što im izborni zakon ne jamči da če taj član Predsjedništva biti pod kontrolom te grupe građana. A Izborni zakon to je morao zajamčiti. Zašto? Zato što je to rekao Ustav.

Jer kad ustav predvidi mehanizam zaštite, taj mehanizam mora biti i operativan. Ako izborni sustav dopušta da se osigurač ne može aktivirati bez političke milosti drugih, onda je ustavna arhitektura promijenjena bez da je itko otvorio Ustav.

Drugim riječima, najopasnija stvar u ustavnom pravu nije otvoreno ukidanje nekog prava. Najopasnija stvar je pravo koje postoji – ali ga ne možeš pokrenuti.

© Poskok