U tekstu i principima Ustava, temeljneg dokumenta o funkcioniranju Bosne i Hercegovine postoji jedna riječ koja političarima izaziva dvije potpuno suprotne reakcije. Jedni je izgovaraju kao psovku, drugi kao posljednju liniju obrane.

U Daytonskom ustavu veto  nije proceduralna sitnica. Princip veta, samozaštite jedne grupe građana od preglasavanje druge ili druge dvije, jedan je od nosivih stupova cijelog sustava, mehanizam koji postoji upravo zato što je Bosna i Hercegovina dizajnirana kao država nepovjerenja.

Kad tri naroda dijele vlast, a nitko ne vjeruje da ga većina neće preglasati, onda se u Ustav ugradi osigurač. U BiH se taj osigurač zove vitalni nacionalni interes.

Taj institut nije nastao iz političke romantike. Nit iz puke zajebancije ustavopisaca.

Straha da će brojnost postati instrument dominacije. Zbog toga se mehanizam vitalnog interesa pojavljuje na više razina vlasti: u Domu naroda, u parlamentarnim procedurama i u Predsjedništvu.

Kad ustavotvorac istu kategoriju ponavlja kroz više institucija, to znači da je smatra temeljem sustava. Drugim riječima, veto nije hir. Veto je arhitektura ove zemlje. Veto prožima ustavni tekst. Istovremeno izborni zakon ismijava tu ustavnu odrednicu.

U javnosti se stalno zamagljuje odgovor na ovo pitanje: čije je zapravo pravo veta tko je vrhovni gospodar tog prava? Član Predsjedništa? Dom naroda?  U čije ime je ono stavljeno toliko puta u Ustav?

Odgovor je jednostavan: Birač. Građanin.

Političari veto često predstavljaju kao osobnu diskreciju člana Predsjedništva. Kao neku vrstu ustavnog džokera koji pojedinac može ili ne mora izvući iz rukava. Kao to je........

© Poskok