Umro je. U šezdeset drugoj godini, u dobi u kojoj prosječni hrvatski roker već dvadeset godina živi od starih hitova, obljetničkih turneja i televizijskih emisija u kojima se prisjeća vremena kada je rock bio rock, a ljudi bili ljudi. Bare se nije imao čega prisjećati. Kod njega je još uvijek bilo kao nekad. Jednako teško. I glasno. Jednako opasno. Kao da su se svi drugi, zajedno sa svojim generacijama, preselili u neka mirnija vremena, a on ostao živjeti u onoj istoj noći iz koje je jednom davno izašao s Majkama.

Pronašli su ga u stanu. Dvojica prijatelja, Mario Rašić i Alen Tibljaš. Godinama su ga pokušavali nagovoriti da se liječi. Nisu uspjeli. Bare je cijelog života bio čovjek kojega su drugi pokušavali spasiti, dok je on pokušavao pronaći razlog zbog kojega bi se uopće trebalo spašavati.

Nalazio ga je. U glazbi.

Rođen je 1965. u Vinkovcima, gradu koji je hrvatskoj kulturi dao neobično mnogo za jedno željezničko čvorište na rubu slavonske ravnice. U gradu iz kojega se vlakovima odlazilo u Zagreb, Beograd, München i dalje, Bare je odlučio ostati tamo gdje vlakovi ne voze. U rock’n’rollu. Dok su njegovi vršnjaci pokušavali postati nešto od čega će se moći živjeti, on je izabrao nešto od čega se, pokazat će se, moglo i umrijeti.

Osnovao je Majke. I danas taj naziv zvuči gotovo bolno. Jer malo je ljudi na hrvatskoj glazbenoj sceni toliko često izgledalo kao da im hitno........

© Poskok