Dok mediji pišu o “samoobrani” zaljevskih monarhija, istina je puno složenija i za njih opasnija: upali su u klasičnu izraelsku zamku. Riječ je o geopolitičkoj klopki u kojoj netko drugi vodi rat, a oni plaćaju račun – doslovno, vojno, politički i egzistencijalno.

Prije svega, valja resetirati narativ. Posljednji krug nasilja nije započeo iranskim napadima na naftne instalacije u Saudijskoj Arabiji ili raketiranjem US baza u Kataru. Počeo je kombiniranim zračnim napadom SAD-a i Izraela na Iran. Kada je predsjednik Trump najavio “sveobuhvatnu borbenu operaciju”, a Netanjahu obećao “ukloniti iransku prijetnju”, postavljena je pozornica za ono što dolazi.

Iranski udari na Izrael i američke ciljeve u regiji stoga nisu ništa drugo nego vojni odgovor i protunapad na invaziju. Slagali se ili ne slagali s iranskom politikom i bez obzira na moralno pravo, iz perspektive međunarodnog prava Iran se brani od agresora.

Zaljevske države: između čekića i nakovnja

Našle su se točno tamo gdje najmanje žele biti – na udaru. Upale su u klasičnu geostratešku zamku:

Gosti su američkoj vojsci, koja ih štiti.

Gosti su američkoj vojsci, koja ih štiti.

Meta su iranskih napada, upravo zato što su domaćini Amerikancima.

Meta su iranskih napada, upravo zato što su domaćini Amerikancima.

Prisiljeni su uzvratiti, ali time zapravo rade prljavi posao za Izrael.

Prisiljeni su uzvratiti, ali time zapravo rade prljavi posao za Izrael.

Kad aktiviraju svoje Patriot-rakete i ruše iranske dronove, oni se formalno brane. Ali u široj slici, oni troše svoje skupe rakete da bi branili interese koji nisu isključivo njihovi. Rasterećuju izraelsku i američku protuzračnu obranu i omogućuju im da se fokusiraju na druge ciljeve. To je ona suptilna razlika između samoobrane i proxy-ratovanja.

I tu dolazimo do druge dimenzije zamke – ekonomske. Borba protiv iranskih dronova i raketa nije samo politički rizik već i financijska katastrofa. Emirati su samo u prvom vikendu sukoba potrošili oko 2,2 milijarde dolara na patriot-projektile. S druge strane, iranski napadi koštali su tek manje od 416 milijuna dolara.

Još je dramatičnija situacija u Kataru. Zaliha protuzračnih raketa mogla bi biti potrošena u samo četiri dana intenzivne obrane. Bez hitne popune zaliha od strane SAD-a ostali bi potpuno goli pred iranskim zračnim snagama.

Unutarnjopolitički bumerang

No, možda najveći problem za zaljevske vladare tek dolazi. Njihove populacije nisu zaboravile Gazu, nisu zaboravile palestinsko pitanje, a nisu zaboravile ni desetljeća retorike o “muslimanskoj solidarnosti”.

Boriti se rame uz rame s Izraelom protiv druge muslimanske zemlje – bez obzira na to što je šijitska i što je režim u Teheranu često neprijateljski raspoložen – unutarnjopolitički je otrov. Prosvjedi bi mogli eksplodirati, a legitimitet monarhija, koji se često temelji na stabilnosti i zaštiti, mogao bi se ozbiljno uzdrmati.

Tamošnji režimi odlično znaju da ih ulazak u rat na strani Izraela može stajati prijestolja.

Vodena bomba – katastrofalna ranjivost Zaljeva

A što ako Iran povuče potez koji Zaljevske države neće moći apsorbirati? Što ako Iran umjesto energetske infrastrukture cilja nešto daleko osjetljivije?

Egzistencijalna prijetnja za monarhije Zaljeva nije nafta, već voda za piće. Golo preživljavanje tih pustinjskih zemalja doslovno ovisi o desalinizacijskim postrojenjima:

Saudijska Arabija – 70%

Saudijska Arabija – 70%

U regiji je u pogonu više od 400 takvih postrojenja koja proizvode oko 40% svjetske desalinizirane vode.

A ta su postrojenja iznimno ranjiva. Smještena su na obali, lako uočljiva i teško obranjiva. Ako ih Iran namjerno napadne, te zemlje – koje ionako već troše posljednje projektile za presretanje – upale bi u dugotrajnu noćnu moru.

Crni scenarij: tjedan dana do evakuacije Rijada

Samo jedan uspješan napad izazvao bi humanitarnu katastrofu nesagledivih razmjera. Na primjer, saudijsko postrojenje u Jubailu kroz 500 kilometara dugačak cjevovod opskrbljuje više od 90% Rijada pitkom vodom.

U diplomatskom cablu iz 2008. godine, koji je procurio u javnost, američki diplomati upozoravali su da bi uspješan napad na to postrojenje značio da Riad, saudijski glavni grad, “mora biti evakuiran u roku od tjedan dana”.

Još poraznije zvuči procjena iz istog dokumenta da trenutna struktura saudijske vlade ne bi mogla postojati bez postrojenja za desalinizaciju u Jubailu.

A Katar, koji ima 15 golemih spremnika za hitne rezerve, ostao bi u slučaju takve krize za samo tri dana bez pitke vode.

Tri puta do katastrofe: rakete, nafta i nuklearka

Opasnost, međutim, ne dolazi samo od izravnih raketnih udara. Iran raspolaže s nekoliko načina kako Zaljevu presjeći opskrbu vodom:

Izravni napadi – već su pogođeni energetski objekti u Fujairahu koji napajaju jedno od najvećih svjetskih postrojenja za desalinizaciju, a u Kuvajtu je krhotina oborenog drona izazvala požar na drugom postrojenju.

Ekološko ratovanje – iranske prijetnje da “neće dopustiti da ijedna kap nafte napusti regiju” mogu značiti namjerno izlijevanje nafte u more. Povijesni presedan postoji: u Zaljevskom ratu 1991. Irak je namjerno izlio 11 milijuna barela nafte u Perzijski zaljev, uništivši 800 kilometara obale.

Radioaktivna kontaminacija – napad na iranska nuklearna postrojenja mogao bi potpuno kontaminirati vode Zaljeva.

Kibernetički napadi – zaljevske zemlje ulažu oko 80 milijardi dolara u vodni sektor, što privlači hakere povezane s iranskim Revolucionarnim gardama.

Slučaj Bahrein – najtanji led

Bahrein je možda najosjetljivija karika u cijelom lancu. Ova malena otočna država, dom američke Pete flote, ima jednu osobinu koja je čini dramatično drugačijom od susjeda: većinsko šijitsko stanovništvo (oko 75%) kojim vlada sunitska dinastija Al-Khalifa.

To rezultira dugogodišnjom diskriminacijom i političkom represijom.

Kada je u kolovozu 2025. u Bahrein došao izraelski ambasador, Bahreinci su izašli na ulice. Prosvjedi su ugušeni, ali problem je dublji. Nakon potpisivanja Abrahamskog sporazuma 2020. vlada je dobila izraelsku tehnologiju – uključujući softver poput Pegasusa – za nadzor vlastitog stanovništva.

Istovremeno, ta ista normalizacija čini Bahrein metom.

Tijekom iranske odmazde pogođeni su američki vojni objekti, a 1. ožujka 2026. napadnuti su i AWS data-centri u Bahreinu, što je izazvalo poremećaje u online uslugama diljem regije.

I na kraju – voda. Na jugoistočnoj obali Bahreina smještena su postrojenja Al Dur 1 i Al Dur 2, koja zajedno osiguravaju pitku vodu za više od milijun ljudi. Njihova ranjivost je očita.

Najveća ironija jest da bi upravo Bahrein, koji je najodaniji saveznik SAD-a i najbliži suradnik Izraela, mogao platiti najvišu cijenu.

Jer bez vode nema države. A bez naroda – nema ni prijestolja.

Zajednički neprijatelj, ali ne i prijatelji

Dok izraelski političari sanjaju o “Abrahamskom savezu” protiv Irana, zaljevski prinčevi pokušavaju smisliti kako preživjeti noć, a da ne moraju birati između iranskih raketa i bijesa vlastitog naroda.

No u sjeni ove krize vreba još gora prijetnja: sljedeću fazu ovog rata mogla bi definirati ne nafta nego pitanje hoće li se regionalni vodovodni sustavi pretvoriti u bojište.

Zaključak: tko će izvući deblji kraj?

Da, Zaljevske države pomažu Amerikancima.Da, time objektivno pomažu i Izraelu.

Ali ne iz ljubavi prema Tel Avivu već zato što su prisiljene.

Prisiljene totalnim ovisnostima. Prisiljene ratom koji nisu započele, prisiljene ovisnošću o američkom oružju i prisiljene geopolitičkim okolnostima koje ih guraju u sve opasniju igru.

Pitanje nije samo hoće li one preživjeti idući iranski napad. Pitanje je hoće li preživjeti posljedice ove zamke.

Jer kada se prašina slegne, na površini bi mogli ostati samo gubitnici – a među njima, nažalost, i oni koji su mislili da samo brane svoju kuću.

Petar Bilobrig / POSKOK

© Poskok