Onima (u Bošnjaka) što plaču za vremenima kada su Bosnom vladali guverneri – „sječom glava“, tenkovima i dekretima – i kada su udareni temelji ovakve – nikakve! – države, ostale su samo uspomene koje, baš kao bajke, počinju s: Bio jednom jedan Ashdown, bio jednom jedan Petritsch…

Teško je pretpostaviti što se dogodilo Wolfgangu Petritschu da se naprasno pospe pepelom te pošteno – ali kasno! – prizna kako je Hrvatima treba(l)o dati treći entitet. Možda su to godine, a taj je koruški Slovenac pri kraju sedmog desetljeća, kada stariji ljudi prave životnu inventuru slijedom čega se zna osjetiti – gotovo po pravilu – bolna grižnja savjesti. Kako bilo, malo je Hrvatima koristi od ovoga pokušaja ekskulpacije toga austrijskog diplomata i bivšega visokoga predstavnika u BiH, koji je, uz kazano, sad shvatio i kako je (i) velika pogrješka što u rujnu ’95. Hrvatima nije dopušteno ući u Banju Luku.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Istina, mala je misterija i to što je Petritschevo plakanje za prolivenim mlijekom do ovdašnje javnosti došlo gotovo potkraj siječnja, mada se on osobnih i grijeha tzv. međunarodne zajednice sjetio još u studenom na Sveučilištu u Ženevi, na konferenciji u povodu 30. obljetnice Daytonskog sporazuma. Moguće je tumačenje da hrvatski mediji nisu vjerovali ex-visokom predstavniku koji je za svoga mandata poslao tenkove na Hercegovačku banku i praktički dekapitirao – uz blagoslov Markova trga na komu je tada stolovao Ivica Račan – hrvatski politički vrh s Antom Jelavićem na čelu, pa malo dulje nisu vjerovali što im oči vide i uši čuju.

S druge pak strane, bošnjački mediji, koji si vole tepati da su zapravo probosanski, pa dakle i državotvorni (…), uopće ne vole niti čuti za – treći entitet. A Srbima iz prijeka, više-manje Dodikovim, ionako je svejedno što se događa u susjednoj Federaciji. Jedino sam možda očekivao kako će reagirati na Austrijančevu reminiscenciju o rujnu ’95. kada su traktori i (budućih) eresovskih Srba, po uzoru na one Martićevih balvanaša, bili spremni uputiti se k Beogradu koji ih je i gurnuo u sve ono što se događalo od ’92. do ’95.

Valja, međutim, kazati kako je i jedan drugi intervju, što ga je bivši stožernik iz bijele kuće na Miljacki dao u studenomu prošle godine Federalnoj televiziji, vrlo znakovit. Jasno, bila mu je to prigoda i za osvrnuti se na svoj mandat od 1999. do 2002. te ga usporediti s aktualnim mandatom Christiana Schmidta. Pod egidom „hvalite........

© Poskok