Dinin otpor ima i jasnu ideološku pozadinu - i to mu sigurno ćudoredno gledateljstvo neće halaliti, baš kao ni činjenicu da nam je svjesno razorio stereotipe u koje smo ušuškani što vlastitom voljom, što diktatom sistema

Najnoviji, 31. Sarajevo Film Festival, otvoren je domaćim filmom i to je nesumnjivo važan podatak, koji je puno puta ponovljen posljednjih dana. No, daleko je važnije što je “Paviljon” sve ono što očekujemo od dobrog filma: intrigantan, zaokružen, zabavan, slojevit, što nas tjera da se smijemo i plačemo istodobno, ali i da se pogledamo u vlastito ogledalo, preispitamo kakvi smo to mi kao djeca, roditelji i šarafi društva u kome živimo. I kakvo je to društvo. Da nije baš po mjeri čovjeka, znali smo i bez Dine Mustafića, no on nas je brutalno suočio i s prošlošću i s budućnošću i ponudio nam recept za iskupljenje: otpor. Dinin otpor ima i jasnu ideološku pozadinu - i to mu sigurno ćudoredno gledateljstvo neće halaliti, baš kao ni činjenicu da nam je svjesno razorio stereotipe u koje smo ušuškani što vlastitom voljom, što diktatom sistema i u kojima obitavamo onim starim oprobanim metodama - merhaba, čaršijo, na sve četiri strane, našim domaćim eufemizmom za guranje pod tepih svega onog što zaslužuje jasnu i glasnu osudu.

Da, priča je na prvi pogled o socijalnoj nepravdi. I ko je ikada ušao na bolnički odjel gerijatrije ili proveo koji sat u nekom od lokalnih domova za stare, reći će kao iz topa: sve je ovako i još će nadjenuti svoja imena likovima na platnu. Neće mu uopće........

© Oslobođenje