Kada je, u srijedu uveče, reprezentacija Bosne i Hercegovine zaigrala protiv Katara, pred televizorom su bili i oni koji nisu sigurni koliko igrača istrči na fudbalski teren. A kada je sudija odsvirao kraj utakmice, iako još nije bilo sigurno da zmajevi idu dalje, erupcija radosti i veselja proširila se planetom - Bosanci i Hercegovci su slavili diljem svijeta i na svim kontinentima - od Londona i Stockholma do Kine i Novog Zelanda. Jer smo mi, koji u svemu kasnimo, zaostajemo i muku mučimo, svijetu pokazali da možemo i bolje i jače i drugačije. Ne, naravno, nije plasman u nokaut-fazu ni za jotu domaća zasluga, izborili su ga igrači koji su mahom rođeni daleko od ove zemlje, mnogi od njih i silom (roditeljskih) prilika, rasli u drugačijim uvjetima i onda svojom voljom odabrali da se bore za naklonost Sergeja Barbareza, o čijoj se fudbalskoj karijeri sve zna, ali se na ovim prostorima još bolje zna koliko ga domaći narativi i podjele naprosto ne zanimaju. Pokazao je to i na ovom prvenstvu, darujući reprezentativni dres talentiranim, borbenim, hrabrim momcima, koji će ostaviti srce na terenu. Srca političara nisu izdržala, a i kako bi - kada oni nisu vijest! To je nedopustivo u psihama junaka čiji se talenat mjeri radikalizmom, borbenost stepenom prijetnji koje su u stanju osmisliti, a hrabrost količinama gaženja zakona koji im se nađe na putu, dok svojim odanim poslušnicima šakom i kapom dijele tendere i ostale ovozemaljske radosti, jer je to najbolji put da uvesele i sebe i svoje bližnje, podebljaju kretnu i stacionarnu imovinu i obezbijede i praunučad.

No, da nisu za baciti, da imaju i taktiku i spremu da bljesnu, demonstrirali su nam usred najveće reprezentativne radosti lider SNSD-a Milorad Dodik i njegov arhetipski neprijatelj s čela SDA Bakir Izetbegović. Oni, koji su se hvalili decenijskom netrpeljivošću tokom koje ni riječ nisu prozborili, od prošle godine i javno priznaju kontakte. U izbornom vremenu to je........

© Oslobođenje