Djeca ne treba da budu bačve koje se pune, nego lampe koje se pale – bića čija se unutrašnja radoznalost treba potaknuti da bi znanje imalo smisla. Ako se u školi izgubi radost učenja, nijedan udžbenik, plan ili pravilnik to neće nadoknaditi

U Bosni i Hercegovini se decenijama sa divljenjem gleda prema Njemačkoj. Često se smatra da je upravo njemačko školstvo ideal kojem treba težiti, mjerilo kvaliteta i model savršenog sistema. “Tako je u Njemačkoj”, nerijetko se koristi kao konačan argument u svakoj raspravi. Ali, u trenutku kada se mi još okrećemo prema Berlinu i Hamburgu tražeći inspiraciju, u samoj Njemačkoj vodi se jedna od najžešćih javnih debata o krizi obrazovanja u Evropi. Rezultati međunarodnih testiranja padaju, digitalizacija kasni, motivacija nastavnika slabi, a društvene razlike sve više utiču na uspjeh učenika. Za Bosnu i Hercegovinu, koja je manja, brža i fleksibilnija od Njemačke, ovo ne bi trebalo biti razlog za zabrinutost, nego za nadu: mala zemlja može učiti iz tuđih grešaka i brže uvoditi inovacije koje velike države teško primjenjuju. Upravo zato vrijedi držati oči širom otvorene kako bismo izbjegli obrasce koji su Njemačku doveli u trenutnu krizu.

Na ovu temu najglasnije upozorava Richard David Precht, jedan od najpoznatijih njemačkih filozofa i autora bestselera, čovjek čije su ideje posljednjih godina izazvale veliku buru u obrazovnoj politici. Precht tvrdi da njemačke škole još rade po obrascima starim pedeset godina: nastavnim metodama koje su nastale u jednom sasvim drugačijem društvu – u vremenu prije interneta, prije digitalne pismenosti, prije promjene načina na koji djeca razmišljaju i uče. Njegova dijagnoza je jasna: dok je njemačka privreda postala globalni........

© Oslobođenje