Ostaviti hiljade građana bez terapije, osnovne terapije, jedine terapije koja nekome može produžiti ili olakšati posljednje dane, sedmice, mjesece je ubistvo

Ne postoji Bosanac i Hercegovac koji barem jednom nije pomislio i zapitao se: “Kakva je ovo država?” Isto tako, ne postoji osoba sa ovih prostora da barem jednom nije na svojoj koži osjetila anarhiju, bezvlašće, nepravdu, bol. Teško se oteti dojmu da je ovo država bez države, vlast bez vlasti, da se sve rješava na mišiće, odgovarajuću člansku kartu, poznanstvo, poziv. I zbog 30 godina takvog (ne)uređenja danas imamo ovo što imamo. A, šta imamo? Ništa. Teško onima koji nemaju mišiće, odgovarajuću člansku kartu, poznanstva, bitne brojeve telefona, ali i vrijeme. Jer, na državu mogu čekati oni koji se ne bore za još jedan dan života, iščekivati, nadati se da ćemo nekada biti kao ljudi cijeloga svijeta. Za sada smo kao niko, nigdje.

Mi, teško oboljeli, nemamo vremena. U našim glavama sat otkucava, tik-tak,........

© Oslobođenje