Pogledima se razumijemo, odjednom smo bliski, kao da smo skupa rođeni jer, zaista, ako preživimo, mi se ponovo rađamo, dobijamo novi život koji nam je umalo za dlaku izmakao

Postoje neke staze, liftovi, hodnici i sobe u koje nikada nikome ne bih poželjela da uđu, provedu sat svoga života, a kamoli dane, sedmice, mjesece. Ali bih voljela da svi nekada prođu onako, kao slučajni prolaznici. Na tim stazama, u tim hodnicima, liftovima, sobama se osjeti život kao nigdje drugo. Osjeti se želja na kakvu svi zaboravimo čim iz dječijih uđemo u odrasle cipele, osjeti se nada kakvu samo u snovima imamo, osjeti se nadljudska snaga opisana u najpoznatijim grčkim epovima. Smrt se ne spominje.

Svi koji provode vrijeme tu, imaju osjećaj da je smrt odmah iza vrata. Ako je samo spomeneš, eto je. Bojiš se i da će iskočiti pred tebe nepozvana. Jednim okom si stalno na oprezu. Grozna je, nema nikakav red, nije ničemu naučena. Zato se trudiš da govoriš o sutra, o planovima, o svemu što ćeš uraditi, što ćeš postići. Kujemo velike planove. Pričamo sve ono što ona ne želi da čuje, što je umara i udaljava od nas.

Te staze, liftovi, sobe, hodnici se nalaze u kliničkim centrima, na onkološkim........

© Oslobođenje