Ne znam ni broj tekstova u kojima sam pisala o tamnim, mračnim stazama kojima koračaju onkološki pacijenti u posljednjih pet godina, otkako i sama putujem njima. O nedostatku citostatika, malom broju medicinskih sestara, tehničara, doktora. O prostorom i ostalom infrastrukturom ograničenim onkološkim odjelima u svim kliničkim centrima. O nerevidiranoj onkološkoj listi lijekova, o indikacijama koje nisu godinama proširene. Pišem i o registru onkoloških pacijenata koji nemamo, a koji bi nam odgovorio na brojna pitanja i dileme, usmjerio aktivnosti, upalio alarm. Jednom sam samo pisala o posljedicama koje na ljudsko tijelo ostavlja liječenje karcinoma. Jednom sam napisala i da se liječim lijekom koji je prvi put sintetiziran 1962. godine, a službenu registraciju i širu primjenu u liječenju raka dojke ostvario je tokom 1970-ih. Eh sad, zamislite da se i danas, recimo, u stomatologiji koriste način i sredstva liječenja koji su se koristili 1970-ih. Ili, recimo, u ginekologiji. Ili u bilo čemu.

Lijekovi kojima se u najvećem broju........

© Oslobođenje