Pisati o vremenu prije 1992. za mene nije jednostavno. Ne zato što se ne sjećam, nego zato što se sjećam previše. Sjećanja su živa, topla, ponekad bolna, ali uvijek moja, ali su danas predmet tuđih sudova. Danas, kada svako ima svoju istinu, moje sjećanje više nije samo moje - čim ga izgovorim, postaje predmet tuđih sudova.

Zato sam dugo šutio. Ponekad me zbuni koliko se različito sjećamo istih ulica, istih dana, istih jutara. Kao da smo živjeli u paralelnim životima, a ne u istoj zemlji. Čudno je kako se isti događaj, ista slika, isti zvuk tramvaja može pretvoriti u potpuno različite priče, zavisno ko je priča. Kao da se sjećanja lome na hiljadu komadića čim ih izgovorimo.

Za jedne je to vrijeme bilo mirno, za druge pretiho, za treće nedovoljno pravedno. A ja samo znam kako je bilo meni - i to je jedino što mogu iskreno da kažem.

Živjeli smo u Bosni i Hercegovini onako kako se živjelo u jednoj zemlji koja je imala svoje mane, svoje nedostatke, svoje tišine i svoje radosti. Nismo znali za bolje, ali smo znali za mir. Nismo znali za savršenstvo, ali smo znali za komšiju. Nismo znali za velike ratove, ali smo znali za običan život, za školu,........

© Oslobođenje