U ovoj zemlji često se istina ne izgovara direktno. Ona se prepričava. Kao šapat, kao anegdota, kao basna. Tako sam i ja ovih dana čuo priču koja više liči na basnu nego na politiku, ali pogađa u srž stvarnosti u Republici Srpskoj.

Kažu, u šumi iznad Bakinaca (Bosna) živjela su dva medvjeda. Stari, iskusan, i mladi, željan da nauči zanat. Nisu oni bili obični stanovnici šume. Bili su njeni čuvari. Ili su barem tako tvrdili. Stari je govorio: “Ako je šuma velika, niko neće primijetiti kad nešto nestane”.

Mladi je dodavao: “Ako radiš brzo, ni sam nećeš znati šta si sve uzeo”.

I tako su počeli. Najprije su krali med iz košnica, zatim kukuruz iz polja, pa zimnicu iz šupa. Kako je vrijeme prolazilo, nestajalo je sve više, čak i onoga što nikome nije trebalo. Šuma je šutjela. Životinje su šutjele. I ljudi su šutjeli. Jer kad medvjedi krenu, bolje se praviti da si panj. Problem je nastao kada je mladi medo počeo uzimati bez reda. Stari ga je ukorio i rekao rečenicu koja je odzvanjala kao politička doktrina: “Nije problem što kradeš, problem je što kradeš neorganizovano”.

Tu, negdje, prestaje basna, a počinje stvarnost.

Proteklih dana Forum za saradnju i........

© Oslobođenje