Pixabay

Mala zemlja, miran put k neovisnosti, pametan neki svijet koji zna od vlastite zemlje učiniti samoodrživu zajednicu

Vijest je bila taman takva da je zaslužila širu priču. Nije baš svaki dan da zagrebačka tržnica Dolac dobije kumicu koja nije, recimo, iz Pušće već iz Nepala. Sve je bilo tu, pa i fotografija koja ne laže i govori tisuću riječi. Na njoj žena široka osmijeha taman da slutiš kako je sretna i zato što radi, i zato što radi ono što voli, a nije joj mrsko ni što puk zagrebački voli baš na njenom štandu kupiti recimo bamiju. A onda je kumica iz Nepala jednostavno nestala. Kreneš jedan dan na Dolac, a tamo ni nje ni njenih proizvoda nema. Drugi dan opet isto. Treći dan nema druge nego sjesti u jednu od kafana na Dolcu s koje se vidi i štand koji je do jučer bio pun, a sada je prazan. Ljubazno osoblje kafića zna sve i vidi sve. Nema kumice već jedno tjedan, dva. A gdje nestade? Priča se da je svratila inspekcija, da su našli da joj neki papir fali, pa da je zato nema. Pri tom je o inspekciji samo pripadnik sedme sile na tren pomislio mrvu loše. Ostali su mišljenja da reda mora biti odakle god da si.

To što nema kumice izliječiti se na Dolcu dade samo kakvim šopingom. Dakako da se tu ne šopingira u klasičnom smislu, da sve diktira ponuda. Ribe nama jer je vrijeme bilo na moru loše, ali ima zelenila, agruma, čudesa raznoraznih što sa sezonalnošću veze nemaju i, dakako, ima mesa. Nema kupaca, ali ima mesa. U jednom od izloga onaj k’o lažni biftek teleći. Komad majušan, duljinom jedva da preko pola prosječne podlaktice prelazi. To ne može toliko biti skupo, makar je teletina, računa naivan kupac. Ako je, primjerice, oko sedam eura nije da je malo, ali se i da lijepo taj komadić iskoristiti pa da nije uvijek pile, akcijska ponuda, svinjetina. U svom tom veselju i zamišljanju budućnosti promaknuo je kupcu namjerniku onaj pogled u mesara koji kao da pita: »Jeste li sigurni!?« I ode tih niti pola kila na vagu i ispali čovjek računicu........

© Novi List