Foto: Sergej Drechsler

Raste nezadovoljstvo, kapilarno i polako, a u Vladi se prave da problem ne postoji

Radnicima u Hrvatskoj sve je teže, barem onoj polovici od ukupnog broja zaposlenih koja prima plaću manju od medijalnih 1.175 eura. I ne samo zato što je minimalac postao uravnilovka, nego zato što je teško preživjeti. O mirovinama da se ne govori.

Na nedavnoj proslavi Prvog maja moglo se čuti da ljudi dolaze jer ih taj praznik podsjeća na neka bolja vremena u kojima su se, ako nešto nije valjalo, bar imali kome žaliti. Danas nikoga nije briga – uzmi ili ostavi, i to je velika istina koja rezultira činjenicom da se stariji prisjećaju boljih vremena, srednja generacija većinom traži novi posao, što god to značilo, a mladi se niti ne žele zanositi korporativnim mentalitetom – traže, mijenjaju, pokušavaju sami.

Uglavnom, svjedočimo rasapu na tržištu rada koji će rezultirati daljnjim iseljavanjem u potrazi za boljim poslovima i pravednijom raspodjelom. Jer, što reći ako menadžer na primjer ima nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća eura plaće, a radnik neto minimalac od 750? Tko to može opravdati, pogotovo ako se radi o visokoprofitabilnim sektorima s dobitima koje se broje u stotinama milijuna eura? U tom slučaju nije istina da novca nema – novca ima, ali ga kapitalisti ne žele s radnicima pravednije raspodijeliti. Nejednakosti su eskalirale nakon što je Vlada u javnom sektoru prilično povećala plaće, a bez adekvatnog odgovora u dijelu privatnog.

To je do kraja ogolilo bijedu radnika koji su u dijelu privatnog ostali ispod medijana. Sve je počelo od ogromnog rasta cijena jer sve uvozimo, a još smo “uvezli” i euro. Veliki broj radnika ostao je na plaćama kakve su imali prije pet, deset ili 15 godina, a cijene su porasle višestruko.

Standard se srozao maksimalno. Zato raste nezadovoljstvo koje još nije preraslo u neki kolektivni bijes jer to kod nas ne ide tako, već ide kapilarno i polako, a u Vladi se prave da problem ne postoji.

Umjesto da........

© Novi List