Svake godine u aprilu, kada sjećanja na Koncentracioni logor Jasenovac dobiju pojačanu pažnju domaćih medija, sjetim se preminulog akademika Srboljuba Živanovića, s kojim sam imao čast da nekoliko sati provedem u razgovoru na terasi Hotela "Bosna" u Banjaluci.

Dovezao sam ga s banjalučkog aerodroma po zaduženju Udruženja "Jasenovac-Donja Gradina" koje je bilo organizator više međunarodnih konferencija o Jasenovcu. Za one koji ne znaju, akademik Živanović bio je član prve komisije antropologa koja je u junu 1964. godine obavila istraživanja na području Donje Gradine. Komisiju su sačinjavali dr Vida Brodar, stručni saradnik Instituta za biologiju Univerziteta u Ljubljani, dr Anton Pogačnik, asistent Antropološkog odsjeka Biotehničkog fakulteta u Ljubljani, i dr Srboljub Živanović, asistent Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.

 Prema pričanju akademika Živanovića, nakon izjava koje je kasnije dao medijima, shvatio je da je to bila greška. U tadašnjem režimu govoriti o broju žrtava u Jasenovcu nije bilo poželjno. Savjet bliskog prijatelja zaposlenog u organima državne bezbjednosti, i neke neželjene situacije u kojim se našao, upozorili su ga da mu je lična bezbjednost ugrožena. Imao je sreću da je upravo tih dana primio poziv međunarodnog tima antropologa angažovanih na istraživačkom projektu u Južnoj Africi. Bez razmišljanja je prihvatio. Tokom višemjesečnih istraživanja primijećen je kao perspektivan mladi stručnjak. Opet po pozivu, otišao je u London, gdje je ostvario zavidnu radnu i naučnu karijeru. U Jugoslaviju nije dolazio trideset godina.

 Iz razgovora o radu pomenute komisije posebno sam zapamtio i zabilježio:

" Mi, članovi istraživačkog tima u kojem je uz nas antropologe bilo i nekoliko kolega drugih profesija, uplašili smo se približnog broja procijenjenih žrtava. Jednoglasno smo zaključili da u izvještaju naznačimo da je ta brojka najmanje 700 hiljada. Bili smo svjesni vrlo osjetljive političke klime i potpuno sigurni da argumentovano možemo braniti takav nalaz mada je i ova brojka za nas bila strašna i nepojmljiva."

 Nakon niza pročitanih knjiga o Jasenovcu, arhivskih i sudskih spisa, suočio sam se sa dvije ključne dileme:

-    Da li je danas, u naučnom i žurnalističkom smislu, poniženje polemisati sa onim hrvatskim istoričarima i političarima koji su se svrstali među falsifikatore broja jasenovačkih žrtava i svoje revizionističke namjere doveli do besmisla?

-    Da li organizovanje novih naučnih konferencija i okruglih stolova o Jasenovcu ide naruku upravo tim revizionistima imajući u vidu činjenicu da je brojna arhivska i druga građa o Jasenovcu uništena ili zlonamjerno sklonjena?

 Jasan mi je motiv hrvatskih državnika i političara koji su u javnim istupima radikalno smanjivali broj jasenovačkih žrtava. Pribojavali su se osude svjetske javnosti i eventualne mogućnosti da Republika Hrvatska bude proglašena za genocidnu tvorevinu, a Hrvati za genocidan narod. Istorija svjedoči da politička etika, ako je uopšte ima, u pravilu ustukne pred postavljenim ciljevima uključujući i one koji su krajnje nehumani i ispod ljudskog i političkog dostojanstva.

 Ali, šta je sa hrvatskim istoričarima koji minimiziraju broj žrtava u sistemu logora Jasenovac!? Šta im je naučna i istorijska podloga kad govore i pišu o ovoj fabrici smrti? Kojim se to relevantnim izvorima služe? Da li su svjesni da nose istorijsku i naučnu odgovornost prema hrvatskom narodu ako su im već izostali humanost i ljudski osjećaj za nevine žrtve među kojima je i mnogo pripadnika njihovog naroda? Kad postavljam ova pitanja prvenstveno mislim na trojicu akademika: Stjepana Razuma, Josipa Pečarića i Ivana Supeka. Uz njih je ne mala grupa istoričara i novinara poput mr Mladena Ivezića, Igora Vukića i drugih koji se služe monstruoznim podvalama i najgrubljim falsifikatima. Pečarić i Ivezić u svojim "(ne)djelima" bukvalno se rugaju jasenovačkim žrtvama. Tvrde da njihov broj ne može biti veći od pet hiljada. Prvi to čini u knjizi pod naslovom "Nepoćudne knjige - trijumf tuđmanizma", a drugi u knjizi "Jasenovačke bajke".

 Upravo zbog takvih kao što su oni evo podsjećanja na neke relevantne izvore koji su davno dokumentovani i imaju istorijsku i pravnu snagu. Posebno su vrijedne izjave koje su neposredno iza rata jugoslovenskim istražnim organima dali bivši komandanti logora Ljubo Miloš i fra Miroslav Filipović-Majstorović.

Ljubo Miloš je bio komandant jasenovačke tvornice smrti od polovine oktobra 1941. do kraja maja 1942. godine. Njegov iskaz koji je 1952. godine izvorno objavljen u knjizi Pavelić, autora Šime Balena, hrvatskog političara i publiciste, u izdanju Društva novinara Narodne Republike Hrvatske, predstavlja jedan od najvrednijih dokumenata za naučna istraživanja. Ovaj komandant logora je jasno razdvojio dvije vrste žrtava. Prva, i višestruko brojnija, bila je iz reda onih koji su stizali transportima željeznicom ili kamionima. Njihov konačan broj se nikad neće saznati. Vagoni su zadržavani na sporednom kolosijeku. Najdalje u toku noći zarobljenici su odvođeni na stratišta. Takve likvidacije po svom broju bile su najmasovnije i prema priznanju Ljube Miloša znale su dostizati i do 1.500 ubijenih u toku jedne noći. Evo isječka iz njegovog iskaza:

"Ukupan broj likvidiranih zatočenika u logoru Jasnovac 'Ciglana' sa okolicom kako za moje vrijeme, a tako i za cijelo postojanje logora Jasenovac, ne bi mogao reći niti ja niti itko drugi jer transporti koji su upućivani na likvidaciju nisu nigdje ni u kom slučaju zavođeni u knjige ili tome slično, a s namjerom baš tom, da se ne bi znalo koliko je ljudi likvidirano. U svakom slučaju taj broj je ogroman i upravo nepojmljiv..."

Druge žrtve, mnogo manje brojnosti, bile su iz reda onih koji su u logor stizali odlukama župskih redarstava. Takvi su zavođeni u logorsku kartoteku i služili u logoru i oko njega kao radna snaga. Uglavnom su to bila lica kvalifikovana da obavljaju različite poslove. Među njima je bio i veliki broj Muslimana i Hrvata optuženih da su protivnici ustaškog režima. Likvidacije i jednih i drugih stizale su na red kada bi dolazili novi transporti sa logorašima kvalifikovanim da ih zamijene.

Miroslav Filipović-Majstorović, ustaški krvolok-koljač, nekadašnji sveštenik franjevac, jugoslovenskim istražnim organima je, pored ostalog, izjavio:

"U Jasenovcu sam bio ustaški častnik i upravitelj logora od konca lipnja 1942. godine do kraja listopada 1942. godine (5 mjeseci). Priznajem da sam lično kod javnih streljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Gradiška... Za moje vrijeme likvidirano je u Jasenovcu 20 do 30 hiljada zatočenika." "U Jasenovac sam se vratio 16.4.1945. godine gdje sam ostao do kraja. Znam da su u to vrijeme bile vađene lješine zatočenika iz Gradine i spaljivane , kako bi se zametnuo trag počinjenim zločinstvima. Ja nisam sudjelovao u likvidaciji zadnjih zatočenika, nego samo u ekshumaciji."

Svaki dobronamjeran istoričar ili novinar- istraživač, poredeći izjave ove dvojice presuđenih zločinaca i svjedočenja preživjelih logoraša koji su u logoru radili kao grobari ili krpari, lako može uočiti da se izjave dželata i logoraša dopunjuju.

Egon Berger, Jakob Finci, Dimitrije Sekulić i drugi preživjeli logoraši-grobari svjedočili su da su grobarske poslove radili svakodnevno i po grupama. Pamte i velike transporte kada su izvršene mnogo masovnije likvidacije od uobičajenih. Berger je pravim čudom preživio s obzirom na dužinu vremena provedenog u logoru. Svoja sjećanja objavio je u knjizi "44 mjeseca u Jasenovcu", štampanoj u Zagrebu 1966. godine.

"Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. godine i znam da sam sa nekim drugovima pokopao dnevno oko 200 do 300 žrtava", zapisao je Berger.

Jakob Finci je u Jasenovcu radio kao grobar samo deset dana. U svjedočenju koje je dao komisiji za utvrđivanje zločina detaljno je opisao iznakažene leševe i procijenio broj žrtava koje je njegova grupa grobara sahranila: "Za ono sam deset dana pokopao s drugovima oko 3.000 lješina među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara koje su ustaše dotukle."

Izjave navedenih i drugih preživjelih logoraša-grobara podudarale su se sa izjavama logoraša-krpara. To su oni logoraši koji su bili zaduženi da odjeću likvidiranih sortiraju i pakuju u velike bale koje su presovane i otpremane vagonima na tvorničku preradu.

"Svako jutro, kada smo se sa noćišta vraćali, na naše stovarište su bile dovezene nove gomile od pet do deset kola krvavog odela i rublja...", svjedočio je Ivan Danilović, krojač iz Srema. U Jasenovac je transportovan u jesen 1942. godine da radi u "Krpari". Bio je zadužen da prepoznaje i sortira vrste tkanina. Preživjeli krpari su procjenjivali da je na svakim kolima bila odjeća od najmanje stotinu žrtava.

Čak i kad bismo izjave logoraša i njihovih mučitelja ocijenili kao nepouzdane, šta ćemo sa stotinama dokumenata koje su njemački i italijanski vojni i drugi zvaničnici ostavili istoriji u formi službenih dopisa višim vojnim i državnim organima.

General Ler, glavnokomandujući u komandi za jugoistok Evrope, već u septembru 1943. godine izvijestio je centralu u Berlinu: "Hrvati su nesposobni da u ovom momentu upravljaju sobom(...), policija je samo posmatrač pri terorističkim činovima ustaša naspram pravoslavnog stanovništva, od kojih je, prema ustaškim navodima, oko 400.000 pobijeno."

General Ernest Fikdao je svom pretpostavljenom Hanrihu Himleru poslao sljedeću ocjenu: "Hrvatska partijska grupacija ustaša je katolička, nedisciplinovana, loše obučena, u borbenom smislu nepouzdana, a poznata po tome da je između 600 i 700 hiljada konfesionalnih i političkih drugomišljenika, na balkanski način, pobila. Oni sebe nazivaju hrvatski SS."

Herman Nojbaher, njemački opunomoćnik za jugoistočnu Evropu, napisao je: "Kada vodeće ustaše tvrde da je oko milion Srba poklano, mišljenja sam da je to pretjerano. Na osnovu izvještaja koje sam ja dobio, cijenim da se taj broj kreće oko 750 hiljada."

Enco Kataldi, oficir u italijanskim vojnim formacijama, očevidac događaja, zapisao je: "Klanje Srba od strane Hrvata samo 1942. godine iznosilo je 356 hiljada."

Mnoštvo je ovakvih i sličnih istorijskih izvora koji dolaze od stranih državljana čija je vojnička i politička uloga u tom užasnom vremenu imala posebnu težinu i ličnu odgovornost. Naivno bi bilo pomisliti da gore naznačeni i drugi sačuvani dokumenti nisu bili poznati hrvatskim istoričarima-falsifikatorima broja žrtava u Jasenovcu. Njihova "naučna" i zadata misija neće biti poremećena nikakvim dokazima koliko god da su oni snažni i dokumentovani. Iako je tematski mučno ulaziti u bilo kakvu polemiku sa ovakvim "krojačima" istorije, rado bih im postavio nekoliko novinarskih pitanja:

-    Vi što umanjujete broj jasenovačkih žrtava navodeći kao kriterij poslijeratni popis stanovništva nije valjda da ste kao uzorke uzeli samo popise u potkozarskim opštinama? Šta je sa Travnikom, Livnom, Konjicem, sarajevskom regijom, Sremom i drugim područjima tadašnje Nezavisne države Hrvatske iz kojih je civilno stanovništvo masovno odvođeno u Jasenovac? Stari Travničani pamte da je iz njihovog grada uz mnoge Srbe u jasenovačku tvornicu smrti transportovano i blizu stotinu Roma. Nikad se nisu vratili.

-    Vi što smatrate da je mjerodavan samo onaj broj žrtava Jasenovca za koji postoje imena i prezimena smišljeno zloupotrebljavate činjenice da je logorska dokumentacija u više navrata uništavana i da je višestruko veći broj žrtava koje su direktno iz transportnih vozila išle na gubilište. Obje činjenice u svojim iskazima potvrdili su bivši komandanti logora Ljubo Miloš i fra Miroslav Filipović-Majstorović.

-    Vi što tvrdite da se u logoru Jasenovac humano postupalo prema djeci potražite specijalno izdanje lista "Borba" od 16. februara 1988. u kojem je objavljeno 11.219 ubijene kozaračke djece. To što je ovo izdanje "Borbe" po nečijem nalogu tadašnjih režimskih moćnika ekspresno povučeno iz prodaje ne znači da nije sačuvano. Naprotiv. Već dugo kruži internetom. I šta je sa imenima mališana s drugih područja NDH čiji su nevini životi takođe skončali u Jasenovcu? Potražite i knjigu "Iz kolijevke u Jasenovac" štampanu u Banjaluci 2015. godine u kojoj su 19.432 imena umorenih djevojčica i dječaka.

-    Da li ste u svojim istraživanjima, ako ih je uopšte i bilo, procijenili koliko je logoraša skončalo u zloglasnim Pičilijevim pećima koje su u funkciji spaljivanja žrtava počele raditi već 1942. godine. Ili, koliko je logoraša završilo kao sirovina u logorskoj fabrici sapuna. Potvrđuju to grobnice u Donjoj Gradini u kojima su antropološkim istraživanjima pronađene ogromne količine pepela sa ostacima ljudskih kostiju. Neke grobnice bile su ispunjene sapunastom masom sa ostacima ljudskih zuba i koštanih ostataka neprerađenih u procesu proizvodnje sapuna.

-    Da li znate koliko je ubijenih žrtava otplovilo Savom i koliko ih je svakodnevno izbacivala voda kod beogradske tvrđave. Sahranjivani su, bez oznaka, po mjesnim grobljima, a najveći broj u masovnoj grobnici ispod Kule Nebojša. O ovome su javno govorili akademik Živanović i akademik prof. dr Alek Račić iz Beograda koji se godinama zalagao da se ispod Kule Nebojša podigne spomenik u pomen žrtvama Jasenovca. Nekad je na tom mjestu bilo skromno obilježje kome se izgubio trag.

-    Da li znate da je beogradska firma "Geosonda" istraživala teren ispod Kule Nebojša i pouzdano konstatovala ogromne količine ljudskih skeleta.

-    Da li vam je poznat broj leševa koje su Švabe u više navrata minirale kada se nakupe na stubovima željezničkog mosta na Savi i ugroze plovni tok rijeke? Stari Beograđani se sjećaju tog neugodnog mirisa ljudske truleži koji se od Save širio sve do Senjaka i drugih beogradskih naselja. I o ovome bi vam akademik Račić mogao dati mnogo više podataka.

Ovakva i slična pitanja mogu se postavljati u nedogled. Jedino je pitanje kome. Pomenutim hrvatskim intelektualcima, falsifikatorima broja jasenovačkih žrtava, svakako ne. Oni su svoj naučni i moralni kredibilitet trajno ukaljali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

© Nezavisne Novine