Kolumna Dragutina Matanovića: Puč 27. marta 1941. kao uvod u genocid nad srpskim narodom
Usponom fašističke Italije i nacističke Nemačke, Kraljevina Jugoslavija ostala je na vetrometini. Kratak pokušaj da se kroz politiku Milana Stojadinovića, velikog reformatora i vizionara, održi distanca s tezom „ni rat, ni pakt“ okončan je 1939. njegovim uklanjanjem sa vlasti, uz pomoć struktura Velike Britanije.
Zamisao Engleza bila je jednostavna – raširiti front širom Evrope kako bi britanskim vojnicima bilo jednostavnije da ratuju. Shvativši da će Srbi završiti kao topovsko meso, knez Pavle je potpisao sporazum u Berlinu 25. marta 1941. godine. Ali usledio je puč 27. marta, u kome su ključnu ulogu odigrali Britanci. Pored novca, kojim su podmitili srpske političare i oficire, nisu prezali ni od ucena – od finansijskih do homoseksualnih afera.
Vilijam Donovan, otac američke CIA, kaže: „Srbi se ne mogu pozivati na 27. mart 1941, jer smo mi tu revoluciju kupili.“ A britanski premijer Vinston Čerčil likuje, izjavljujući „da je srpski narod pronašao svoju dušu“. To pronalaženje duše Srbi su platili sa milion žrtava u Drugom svetskom ratu. A Čerčil je postao veliki samo zato što je umeo da za život jednog Engleza žrtvuje čitave narode, što je „crvena nit britanske spoljne politike“.
Puč je razbesneo Adolfa Hitlera. Nemačka je započela munjeviti rat protiv Jugoslavije. Bombardovani su svi veći gradovi, dok je 6. aprila u Beogradu uništena čak i Narodna biblioteka Srbije. Dokaz da su Nemci želeli da izbrišu i dokaze o postojanju srpskog naroda.
Ipak, pošto Srbi nisu pristali na pokoravanje poput drugih naroda u Evropi, Hitler je naredio odmazdu – „sto Srba za jednog ubijenog Nemca“. Nacisti su delove srpske teritorije prepustili Hrvatima, Mađarima, Albancima i Bugarima, koji su........
