Onog krvavog februara 2014. bio sam na kijevskom Majdanu. Kratko svjedočim o tome, sa bolom i sa stidom. Srce me je vuklo da se, sa jedne uzvišice, spustim do pobunjenika iza barikada od automobilskih guma, gomila starog gvožđa, olupina auta i kamiona, čak i kućnih ormana, i da, sa njima, kličem „Slava Ukrajini“ i bacam molotovljeve koktele na policijske kordone, koji su se primicali demonstrantima i na njih pucali.

Okovan strahom, koji je nadvladao želju, nijesam se ni pomjerio. Kao skamenjen, posmatrao sam kako pobunjenici uzvraćaju kuršumima na policijske kuršume i kreću u juriš…

Tu kasapnicu snimile su desetine svjetskih televizijskih i filmskih kamermana, prikazivana je stotinama puta i prikazivaće se još decenijama. Kamere su prikazale i masakr na trgu od hitaca snajperista, koje je na Majdan uputio proruski predsjednik Ukrajine. Nijedna kamera, međutim, nije snimila, niti je mogla snimiti, kako ja, nesvjesno, vidim sebe na krovovima solitera iznad Majdana i pucam, pucam u ljude na trgu, onako kao što sam pucao sa krova hotela Holidej in u Sarajevu.

Dvije djevojke, vidio sam, prevrću se u krvi na majdanskom trgu, puze, pokušavaju da se pridignu. Što je najmonstruoznije, pomislio sam da........

© Danas